Ovdje se radi o budućnosti Vašeg djeteta

RAZOTKRIVANJE LAŽI O
SEKSUALNOJ ORIJENTACIJI

Ako niste šveđanin ili ne živite u Švedskoj, ovdje kliknite radi ključnih uvodnih informacija o ovoj internet prezentaciji.

Nadam se da ćete informacije koje slijede ovdje otvoreno primiti, te imajte na umu da one nisu namjenjene ikoga da povrijede.  Briga o djeci je to što me je natjeralo da Vam iznesem istinu onakvu kakvu sam je ja prepoznao.


UPOZORENJE !
Ova internet prezentacija nije za djecu.  Neki od materijala koji je predstavljen ovdje, uzet je sa zvaničnog sajta glavne homoseksualne organizacije u Švedskoj, RFSL, koji je velikodušno sponzorisan od novca poreznih obveznika.  Ovaj materijal je po prirodi veoma nepristojan i razvratan a ovdje ga predstavljamo radi sljedećih razloga:
1. Ovo je primjer onoga šta Šveđani moraju da trpe i finansiraju od novca poreznih obveznika.  To je vrsta upozorenja onoga što se može dogoditi zemlji kada se goropadnoj sodomiji da favoriziran status.
2. Ovaj sajt namjerava da razotkrije roditeljima način života od kojeg bi oni morali biti veoma motivirani da spase svoje dijete.
3. Zabrinutim zdravstvenim zvaničnicima, ovaj sajt ilustruje da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti nova opaka bolest koja se prenosi putem seksualnih odnosa.  Kad budete vidjeli i razumjeli različite oblike analnog izvježbavanja – koje prakticiraju više od dvije trećine homoseksualaca – shvatićete da ono ima ozbiljne posljedice po zdravlje.

Imajte u vidu da je ovaj iskvaren način života – koji je tako uočljivo i bestidno promoviran od strane RFSL-a, ne samo na njihovoj internet prezentaciji nego i u njihovim drugim rasprostranjenim materijalima – predstavljen kao dio nastavnog plana u našim javnim školama.  Kao što ćete vidjeti prljavštine ima u izobilju. Većina ljudi smatra da je ovaj materijal, koji propagira RFSl, gnusan i odvratan.  Ali kada se ranjiva djeca, koja se već muče po pitanju vlastitog polnog identiteta, vrate iz škole odu na RFSL-ov veb sajt i materijal koji vide tamo za njih ne bude ništa manje nego materijal pornografske prirode.

U slučaju da želite u potpunosti izbjegnete materijale koje se odnose na RFSL, naići ćete na dovoljna upozorenja. 


Vijesti:
Jedna od stavki na programu za vrijeme Festivala ponosa u Štokholmu prošlog ljeta je bila i tribina u kojoj su uzeli učešće i vođe svih političkih partija u našoj zemlji. Jedna od tema je bila od posebnog značaja za RFSL, međutim činilo se da ta tema nije bila od velikog značaja za Šveđane uopceno. Pitanje je bilo da li dječaci trebaju biti primorani da nose suknjice dok pohađaju obdaniste ili osnovnu školu. Nije slučajno to što je baš ta tema, inače za političke vođe smješna rasprava, toliko draga RFSL-u. To je zato što homoseksualna zajednica zna da homoseksualnost obično počinje sa polnom zbunjenošću još u ranim godinama. A s tim što bi uveli takav program u škole tako rano, ranjivi dječaci bi mogli jednog dana i sami postati homoseksualci koji bi pojačali redove homoseksualnog lobija s novcem, utjecajem i moći. Možete čitati mnogo više o polnoj zbunjenosti (početak homoseksualnosti) pod laži broj dva.

Uvod
Moje ime je Ron Linden.  Ja sam švedski građanin iz Skåne, najjužnije pokrajne naše zemlje.  Diplomirao sam inžinjerstvo na Čalmers Univerzitetu (Chalmers University) u Gotenburgu državi Švedskoj, slijedile su moje doktorske studije u Americi pri Kalifornijskom univerzitetu, Dejvis (University of California, Davis), gdje sam 1982. godine diplomirao.  Ali od prije nekoliko godina moj rad je fokusiran na nešto mnogo drugačije od inžinjerstva.  Moja skorija istraživanja su bila u iz oblasti bihejviorizma.  Posebno sam obratio pažnju na oblast homoseksualnosti odnosno na korene i praizvor iste. Ono što sam naučio me je poprilično iznenadilo i stoji u suprotnosti s obično zastupljenim vjerovanjem mnogih ljudi i često je u suprotnosti s onim što se danas smatra “politički ispravno”.  Transformiralo me je iz jedne osobe koja je bila u potpunosti ravnodušna prema ovom pitanju u osobu koja je sada homofob (vidi fusnotu ispod), i koja se boji strahovitog utjecaja djelatnosti homo lobija na našu djecu.  Zato osjećam obavezu da kažem i podijelim s drugima – posebno s roditeljima, nanama i dedama – ono što sam naučio.  Naročito se osjećam obavezan da razotkrijem tri obično zastupljene laži.  Bilo bi nemoralno s moje strane kada bih zadržao ove informacije za sebe, i na taj način uskratio priliku roditeljima, nanama i dedama da spriječe homoseksualni ishod kod svoje djece i unučadi.  Kod dječaka očevi igraju veoma važnu ulogu u razvoju muškosti i na taj način sprečavaju homoseksualni ishod kod svojih sinova kada oni uđu u pubertet. Ono o čemu ću pisati ovdje je zasnovano samo na istraživanju, naučno istraživačkom radu i raznim izvještajima. Izuzetak je samo posljednji link po strani, on nije baziran po religijskim niti moralnim stavovima po ovom pitanju. Staviću naglasak na homoseksualnost među muškarcima i to na slučajeve gdje je dobro dokumentiran početak i razvoj takvog njihovog opredjeljenja. Razvoj lezbijanstva među ženama nije u toj mori još uvijek protumačen.  Stoga, ovaj sajt je namjenjen roditeljima, nanama i dedama a ne ljudima koji su već razvili svoju homoseksualnost.
Ponovo, najljubaznije Vas molim: Napustite ovu internet prezentaciju ako ste se već odabrali homoseksualnu orijentaciju.

Fusnota:
Postoje dvije vrste homofoba (strah od homoseksualnosti). Prva vrsta homofoba je ta koja se boji utjecaja koji se vrši na djecu od strane medija u smislu propagiranja i popularizacije homoseksualnosti. U ovu vrstu homofoba spadaju mnogi ljudi u našoj zemlji.

Druga vrsta homofoba je ta koja se boji ili osjeća ugroženo od strane homomafije / homo lobija. Ta prijetnja može uzeti razne oblike. Neki se plaše jer homomafija predstavlja fizičku prijetnju po njih i njihove porodice, kao što ćete vidjeti u primjerima. Drugi su pak iskusili prijetnje nenasilne prirode. Kao što ćete vidjeti postoje i strahovanja vjerskih vođa da će izgubiti finansijsku pomoć vlade (ako ne pruže članstvo i zaposlenje homoseksualcima). Takođe, postoje slučajevi gdje biznismeni gube mušterije jer ih je zaplašivanjem otjerala homomafija. Postoje i razni drugi slučajevi gdje se ozbiljni poslovni ljudi svakojakog doba plaše da ne budu obilježeni kao homofobi od strane nekih grupa ljudi ili u medijima.

Većina homofoba prve vrste je obično i homofob druge vrste, jer se boje maltretiranja u slučaju da na glas kažu svoje mišljenje u bilo kom javnom okruženju. (Ljudi koji nisu homofobi su zvani homofili te takvi ljudi nikada nisu ni homofobi druge vrste jer naravno njih ne maltretira homomafija). Ljudi koji su homofobi obje vrste (inače malobrojni) su oni koji se boje utjecaja homoseksualne agende na njihovu djecu, ali se isto tako brinu za svoju sigurnost i/ili karijeru jer su se usudili da na neki način oglase svoje mišljenje. Postoje naravno i siva područja između homofila i homofoba bilo koje vrste.

Nije prikladno za djecu
Isto tako, materijal koji ću predstaviti ovdje nije prikladan za djecu. Principe koje ćete ovdje naučiti trebaju biti primjenjeni s djecom, ali informacije ovdje su isključivo namijenjene vama kao roditeljima. Moja prezentacija je podjeljena na slijedeće dijelove:

1.  Koja seksualna orjentacija je najpoželjnija za Vaše djete ili unuče? Bez dovoljnih informacija o homoseksualnom načinu života, i praksama koje idu uz isti, nećete biti u stanju da shvatite do koje mjere trebate da se angazirate u promociji razvoja jedne od ove dvije orijentacije (homo ili hetero).  

2.  Kako možete Vi, dok se Vaše dijete formira, položiti temelje njegove seksualne orijentacije koji će se razviti kada to dijete uđe u pubertet? 

3.  Da li se dijete rađa homoseksualno ili heteroseksualno?  Da li je opredjeljenje u genima?  


SADRŽAJ

Uvod i tri dijela (laži) su podjeljeni u slijedeće podnaslove (klikom na bilo koji dio ćete instantno biti upućeni na tu temu): 

Uvod
Reference - srodni izvori
Besplatna literatura
Turneja po Švedskoj


Laž broj 1: Heteroseksualan i homoseksualan način života su podjednako prihvatljivi.
1. Prosječan životni vijek
2. Upotreba nezakonitih droga
3. Učestalost samoubojstava
4. Učestalost pedofilije
5. Polno prenosive bolesti (PPB)
6. Nevjernost prema partneru
7. Društvena i religijska prihvaćenost
8. Nenormalan fokus na seks
9. Rektalni problemi

Laž broj 2: Kao roditelj nemate utjecaja na to koju će seksualnu orijentaciju odabrati Vaše dijete kada uđe u pubertet.
1. Ubjedljivi rezultati opširne istrage su potiskivani od strane homo lobija
2. Izvještaj istrage Biebera at ala (REF. 4)

3. Zaključci koji se mogu izvući
4. PARADA SRAMA
5. Više o očevoj ulozi
6. Zajedničke uloge oba roditelja
7. Napadi homo lobija na ljude koji se ne slažu s njihovom agendom u Americi
8. Napadi homo lobija na ljude koji se ne slažu s njihovom agendom u Švedskoj

Laž broj 3: Seksualna orijentacija je nasljedna.  Određuju je geni.
1. Pristrasni rezultati istraživanja koje je sproveo homo lobi
2. Kalman
3. Bejli-Pilard (1991)
4. Bejli-Dune-Martin (2000)
5. Još jedno lažno istraživanje (Hamer, Hu, Magnuson, Hu and Patatuci)
6. Berman-Brukner (2001)
7. Simon LeVay (1991)
8. Roditeljska hormonalna hipoteza
9. Trend i nova homoseksualna ”istraživanja”


Uvod

Reference – srodni izvori:
U ovoj prezentaciji koristim tri vrste srodnih izvora odnosno referenci.

Vrsta 1. Kako bi glavna prezentacija zadržala kraći oblik ja sam postavio neke uvodne materijale u linkove koje ćete vidjeti u straničnom meniu veb sajta.  Kad god vidite podvučen broj (kao na primer Br 1) naći ćete dodatne informacije na tu temu time što ćete kliknuti baš na taj link ili ćete otići na meni koji se nalazi na lijevoj strani Vašeg ekrana, te tamo kliknete na odgovarajući broj.

Vrsta 2. Kao izvore za ovu prezentaciju sam koristio materijal iz nekoliko knjiga. Reference na ove knjige se pojavljuju u tekstu pod skraćenicom "REF." (velikim slovima), koju sijledi broj pa zatim i broj strane na kojoj možete naći tu informaciju. Takođe, većina ovih knjiga ima i mnogo svojih referenci. 

Vrsta 3. Neki od izvornih materijala koje smatram veoma važnim su obilježeni sa "ref." (malim slovima) koje slijedi broj.  Ovu vrstu reference takođe koristim kada pominjem neki sajt sa interneta.  Neke od ovih referenci, pogotovo te koje se odnose na RFSL-ov sajt, imaju običaj da budu povučene kad god upadnu u vruću vodu zbog njihovog tmurnog materijala.  Dakle, ne znam sa sigurnošću da li je svaki link dostupan (tj. da li funkcionira), stoga sam ja radi Vas na internetu “zamrznuo” neke relevantne stranice.  Imajte u vidu samo da je taj materijal bio dostupan na njihom stranicama sve do marta 2007. godine.  Sve reference treće vrste imaju direktan link te je na vama samo da kliknete na ref. broj. Spisak svih vrsti referenci (“Br”, “REF” and “ref”) možete naći na linku koji se nalazi na dnu menija po lijevoj strani Vašeg ekrana.

Nazad na sadržaj

Besplatna literatura
Ako ste roditelj, nana ili dedo, a imate dijete (ili unuče) koje ima manje od šesnaest godina, kvalificirate se da dobijete neke besplatne materijale.  Do ovih materijala možete stići tako što ćete kliknuti na link oslovljen “Besplatna literatura” na dnu Vašeg straničnog menija ili pod linkom “Kontakt” koji se nalazi na gornjem horizontalnom meniju.

Sva besplatna literatura je na engleskom jeziku.  Ti materijali koji nisu besplatni a željeli biste da ih imate, mogu biti kupljeni (na primjer) na sajtu www.amazon.com.

Kontakt
Takođe možete stupiti u kontakt sa mnom putem pisma:

Ron Linden
Kungsgatan 12
211 49 Malmö
Sweden

Sweden

Nazad na sadržaj

Turneja kroz Švedsku
Planiramo da posjetimo mnoge gradove u Švedskoj, te na tim sastancima planiramo i distribuciju besplatne literature.  Redoslijed naših sastanaka možete naći pod linkom “Turneja” koji se nalazi na Vašem gornjem meniju.  Takođe, kada dođemo u Vaš grad, planiramo da stavimo i reklamu u lokalne novine. Međutim, dešava se i to da lokalne novine ne žele da objave našu reklamu u novinama.  Na kraju krajeva, mi govorimo o stvarima koje RFSL i njihovi simpatizeri ne žele da Vi saznate. 

Ažurirana napomena: Turneja je završena 2005. godine a slijedeća nikad nije zbog prijetnji homomafije u našoj zemlji. Za više informacija o turneji posjetite naš gore navedeni link “homomafija”. 

Nazad na sadržaj


Počnimo sad s razotkrivanjem laži broj 1.

Laž broj 1: Heteroseksualni i homoseksualni način života su podjednako prihvatljivi  

Zašto je neophodno da razmotrimo tako rasprostranjeno homoseksualno djelovanje?
U njihovoj knjizi, Poslije bala: Kako Amerika ’90-ih može da pobjedi svoj strah od homoseksualaca (“After the Ball: How America Will Conquer Its Fear of Gays in the ’90s” - New York: Penguin, 1989) – koja je postala i svojevrsna biblija homoseksualne agende – marketinški geniji Kirk i Madsen pišu (strana 146):
“Kada ste jako različiti, i ljudi Vas mrze zbog toga, treba da uradite slijedeće: prvo nogom blokirajte vrata, time što ćete biti što je više moguće slični njima; tada i samo tada – kada je vaša mala razlika konačno prihvaćena – možete početi da uvlačite i ostale osobitosti jednu po jednu.
Zakucajte klin na uskom kraju prvo. Kao što poslovica kaže, dozvolite kamili da promoli nos pod šator i njeno tijelo će uskoro pratiti.”

Zatim nastavljaju (strana 155):
“Mi mislimo na preobražaj tipičnih američkih emocija, načina razmišljanja i volje, kroz isplaniran psihološki napad, u obliku naciji ponuđene propagande putem medija. Želimo da potkopamo svaki mehanizam predrasuda – da bi nas Amerika zavoljela koristićemo isti proces zbog kojeg nas je zamrzila – htjeli to oni ili ne.”

Kirk i Madsen dalje objašnjavaju (strana 155-156):
“U preobraćanju mišljenja o homoseksualcima, mi imitiramo prirodni proces stereotipnog-učenja koji ima slijedeći efekat: polazimo od osobe s predrasudama o homoseksualcima i pokušavamo proizvesti pozitivna osjećanjima prema tome da je uredu biti homoseksualac time što ćemo oslabiti negativne konotacije stereotipa homoseksualca, ili zamjeniti njena loša osjećanja prema ovoj ”etiketi”... Dok ”salijetanje” i ”tovarenje” osobe koju obrađujemo ima za cilj da se ona osjeti odbačenom zbog svojih predrasuda prema homoseksualcima, u procesu ”preobraćanja” cilj je da ova osoba počne pokazivati drugima svoj pozitivni stav prema homoseksualcima time što će se početi družiti s njima. Još jednom, veoma je teško prosječnoj osobi, koja po prirodi i obrazovanju skoro
neizbježno osjeća isto što vidi da njegovi drugovi osjećaju, teško joj je da ne reagira na ovakve izkalkulirane reklame od kojih klecaju koljena.

Poštujući istinite činjenice koje se navode u reklamama, Kirk i Madsen arogantno izjavljuju (strana 154):
Nema veze što su reklame same laži.
  Ne nama jer ih mi koristimo u etički dobre svrhe, da bi se suprotstavili negativnim stereotipima koji su u istoj mjeri laži, pa čak i više opasne.”

Ovdje u Švedskoj kamila je već u potpunosti ušla u šator. U njihove laži su već uveliko povjerovali naivni šveđani. Ovde je RFSL već ”uvukao i ostale osobitosti jedne po jednu”.  Jedino tako što ćete čuti opis (Vi kao roditelj), ćete dobiti i motivaciju da spasite svoje dijete takvog životnog stila. Tek kad shvatite da ”su reklame laži” počećete da tražite i nalazite neophodne alatke da spriječite razvoj homoseksualnosti kod Vašeg djeteta.

Hajde da uporedimo ta dva načina života.  Ali prvo moramo uspostaviti da – uprkos svih reklama RFSL-a i njihovih simpatizera – su homoseksualni i heteroseksualni ljudi jednake vrijednosti.  Svi ljudi imaju jednaku vrijednost. Dakle, svi treba da se usaglasimo na tome. Međutim, ako govorimo o tome koje je poželjno seksualno opredjeljenje za individuu i za društvo, mišljenja se razlikuju.  Ima onih koji obrazlažu da je homoseksualni način života, sa svojim manjkom tabua i slobodom da se uživa u bilo kojoj vrsti seksa, poželjniji životni stil. Ali takođe ima onih koji vjeruju da heteroseksualni način života treba da bude preferiran, s individuine tačke gledišta i takođe iz društvenog aspekta.

Zbog toga ćemo uporediti oba načina života da biste Vi kao roditelj mogli i sami da odlučite poželjan ishod kod Vašeg djeteta i da biste preduzeli neophodne korake u tom pravcu. Pošto govorimo o onome što Vi kao roditelj vidite kao poželjno, dotaknućemo samo to što je najbolje za Vas i Vašu djecu, te se nećemo koncentrirati na utjecaje po društvo uopceno (na primjer: medicinski troškovi za liječenje polno prenosivih bolesti, koliko društvo pati zbog narkomanije, koliko druge grane medicine pate zbog toga što se toliko para ulaže u pronalaženje lijeka za SIDU, itd.). Poređenje ova dva načina života nam otkriva slijedeće:

Područje poređenja

Homoseksualci

Heteroseksualci

1. Prosječan životni vijek

55 godina (muškarci)

75 godina (muškarci)

2. Korištenje nezakonitih droga

veće

manje

3. Učestalost samoubojstava

veće

17.6 (na 100K/godišnje)

4. Učestalost pedofilije

>3 do >10

1

5. Polno prenosive bolesti (PPB)

više

manje

6. Nevjernost prema partneru

više

manje

7. Društvena i religijska prihvaćenost

manja

veća

8. Nenormalan fokus na seks

veći

manji

9. Rektalni problemi

više

manje


Mnoge od kategorija su zavisne jedna od druge.  Na primjer: zloupotrebljavanje droga, samoubojstvo, i polno prenosive bolesti sve utiču na prosječan životni vijek. I u određenim društvenim i religijskim okruženjima (s malom stopom prihvaćenosti homoseksualnog načina života), učestalost
samoubojstava među već ustanovljenim homoseksualcima bi mogla biti i veća, što je kompenzirano mnogo manjim procentom homoseksualaca. Drugim riječima, apsolutni broj samoubojstava je u takvim kulturama vjerovatno manji.  Ali kada osoba postane homoseksualac postoje veće šanse da on ili ona izvrši samoubojstvo. Takođe, moramo imati u vidu da ovdje govorimo o statističnom prosjeku. Drugim riječima, pričamo o vjerovatnoći određenog ishoda. Na primjer, postoje homoseksualci koji nemaju ni jednu PPB, dok ima heteroseksualaca koji ih imaju mnogo.

Korijen problema u homoseksualnom načinu života leži – osim moralnog aspekta i aspekta vjernosti – u različitim oblicima analnog seksa. To je centralni dio njihovog načina života što nam dokazuje i poseban osvrt na ”Analni Priručnik” (ref. 13) koji je objavljen na RFSL-ovom zvaničnom veb sajtu. Oko dvije trećine svih muških homoseksualaca se upušta u različite oblike analnih odnosa i aktivnosti.  Baš zbog ovakvog izvježbavanja proizilaze mnogi zdravstveni problemi. Samo je pitanje vremena kada će doći do epidemije slijedeće opasne i kobne bolesti.

Hajde sada da u više detalja da pogledamo svih 9 područja poređenja.

Nazad na sadržaj

1. Prosječan životni vijek.
Prosječan životni vijek jednog heteroseksualnog muškarca je 75 godina. Doduše, ovaj podatak se zasniva na statistikama iz Amerike za sve muškarce. Dakle, nisam bio u stanju da nađem nikakve podatke koji se odnose samo na homoseksualne muškarce, najvjerovatnije je to radi istorijskog problema klasiranja muškaraca kao homoseksualaca odnosno zbog ljage koja je povezana s takvim načinom života. Međutim, našao sam dva odvojena izvora koja tvrde da je životni vijek homoseksualca u prosjeku 20 godina kraći: ref.1 (Psihološki izveštaj, Psychological Reports (2005; 96:693-697) and ref.2 (1997; Međunarodni epidemološki časopis, International Journal of Epidemiology 1997; Vol. 26, 657-61) i na oba ova izvora se opozivam u ref.3 (Još jedno istraživanje potvrđuje da je životni vijek homoseksualaca manji za dvadeset godina).

Nazad na sadržaj

2. Upotreba nezakonitih droga. 
Jednostavno trebamo da odemo na zvaničnu RFSL-ovu internet prezentaciju i odmah bismo shvatili koliko je široko rasprostranjena upotreba nezakonitih droga među homoseksualcima. Ako postojii jedna organizacija u našoj zemlji koja se može smatrati predstavnikom homoseksualnog društva, onda je to RFSL. Naposlijetku, ona i jeste organizacija koja redovno prima velikodušnu finansijsku pomoć od strane naših poreznih obveznika, kako bi mogla da finansira izradu svog veb sajta i ostale svoje djelatnosti poput svojih programa za regrutaciju novih članova.  Hajde ovdje da pogledamo njihov veb sajt (ref.4).  Tu možete i sami vidjeti spisak najčešće korištenih nezakonitih droga ali i uputstva za njihovu upotrebu. Za primjer da uzmemo Ekstazi (uzgred pogrešno su napisali riječ Ekstazi) koja je preovladavajuća droga na homoseksualnoj društvenoj sceni. Data preporuka za njeno korištenje glasi: ”Pijte redovito vode ali ne i više od pola litre na svakih sat vremena”.  Zatim imaju i druge preporuke o tome kako treba konzumirati amfetamine, kokain, kristal meth, GHB, LSD, itd. Pretražio sam internet prezentacije mnogih organizacija u našoj zemlji – Nacionalna organizacija automobilista, Švedsko društvo za prevenciju svireposti prema životinjama i mnoge, mnoge druge organizacije – ali ni jedna od njih Vam ne pruža preporuke o tome kako treba koristiti nezakonite droge. Dakle, pitanje koje nam se nameće ovdje jeste: “zašto postoji tako jak uzajamni odnos između nezakonitih droga i homoseksualnog životnog stila?”

Odgovor možemo naći na jednoj od strana RFSL-ovog veb sajta. Moram priznati da sam oklijevao, da li uopce da obuhvatim ovaj materijal u svojoj prezentaciji. On je stvarno odvratan većini normalnih ljudi. Ali naposlijetku, ovaj materijal dolazi pravo s RFSL-ovog sajta i objašnjava bolje nego bilo kakve druge riječi zašto su nezakonite droge tako dominantne kod njih.  Ovde na ovoj RFSL-ovoj strani internet prezentacije (ref.5) oni pišu:

“Lizanje čmara” - Felnovanje (Rimming)
Za neiniciranog učesnika, susret jezika i čmara jeste misteriozna, bolna i odvratna stvar. Međutim, za jednog iskusnog učesnika ovakvih izvježbavanja ovo je kao parče neba na zemlji.  Jedna od omiljenih poza među felnerima jeste kada jedan od njih sjedi u čučećem položaju iznad lica svog partnera tako da su mu guzni obrazi u potpunosti rašireni. Na taj način, ovaj što felnuje, može dosegnuti svojim jezikom na bilo koje mjesto."

Drugim riječima: “za početnika su ovakve stvari odvratne, ali za jednog iskusnog učesnika su ovakve stvari kao parče neba na zemlji”.  I sama ova činjenica – da je odvratno za početnika – objašnjava zašto se tako zgodno koriste nezakonite droge da bi olakšali ovakva izvježbavanja.  Ista stvar važi i za ostale aktivnosti u koje se upuštaju homoseksualci (uzmimo za primer takozvano “pesničenje” itd.).  Dobro je poznato i to da iskusniji stariji muškarci žele da uvode mlađe muškarce i dječake u ”misterije” različitih seksualnih prakticiranja. Kao kada je naš glavni sudija Vrhovnog suda, Leif Thorsson, platio za homoseksualne usluge dvadesetogodišnjem momku iz Štokholma (Nr 1).  Kasnije ćemo ovaj fenomen još razmatrati. Dok čitate sadržaj RFSL-ovog veb sajta polako shvatate da postoji progresija u homoseksualnim izvježbavanjima.  Gnusna i iskvarena djela od juče neće biti dovoljna i danas.

Nazad na sadržaj

3. Učestalost samoubojstava.
Znamo da je stopa samoubojstava među muškarcima 17,6 na 100.000 građana godišnje (4 do 5 puta veća kod muškaraca nego kod žena). Razumljivo je i to da ne postoje pouzdani podatci o tome kolika je učestalost samoubojstava među homoseksualcima. Mnoga samoubojstva se dešavaju među mladićima koji se muče u početnim fazama homoseksualizma, zato što njima (tragično) uopce nije data prilika da razviju svoju muškost.  Dakle, teško je zaključiti koji je pravi razlog samoubojstva među adolescentima. Međutim, rađena su razna istraživanja o neuspjelim pokušajima samoubojstva gdje je naravno osoba preživjela i mogao bi se utvrditi uzrok tog pokušaja (ref.6; "Odnos između rizika samoubojstva i seksualne orijentacije: rezultat je studije koja se zasniva na populaciji”). Sva istraživanja odlučno ukazuju na to da je mnogo veći procenat pokušaja samoubojstava kod muškaraca homoseksualaca i kod adolescenata. Neki od glavnih uzroka emotivne traume povezane sa samoubojstvima homoseksualaca su:

1). Kada “pre-homoseksualni” dječak uđe u pubertet on je već u svom životu pretrpio mnogo odbačenosti od strane njegovih muških vršnjaka.  Dok je odrastao često se osjećao da nije poput ostalih dječaka.  To je već samo po sebi izazvalo emotivne traume u njemu.  Tu je njemu hitno potrebna pomoć drugog čovjeka (ili ljudi) da bi potvrdili i uvjerili ga u njegovu muškost. A umjesto toga, to dijete i previše često tada primi RFSL-ovu propagandu koja ga odvlači sve dublje i dublje u homoseksualni način života.

2). Ako on tada ”izađe” kao homoseksualac najčešće trpi još prezira i odbačenosti od strane mnogih ljudi. Može čak da se desi da ga odbaci i jedan od članova njegove porodice.  Nažalost, u tim situacijama čak i mnogi članovi crkve ne znaju kako da pruže adekvatnu pomoć. Čak i da se desi da naiđu na potpunu prihvaćenost, mnogi muškarci homoseksualci nikada neće biti sretni jer duboko u sebi osjećaju da ima nečeg neprirodnog u vezi njihovog načina života, te da nešto nije u redu s njima. 

3). Kada osoba dalje napreduje u homoseksualnom načinu života ona otkriva da on ne može nikada da ih odvede do istinitog zadovoljstva. Pošto je to protiv prirode nikada neće doći do emotivnog zadovoljstva.  Te ono što je palilo juče, danas više ne i obično tada dalje napreduju u još perverznija djela i osjećaju se još nezadovoljnijim.. 

Postoji laž koja je plasira visoko na homoseksualnoj agendi, a to je da bi nas potpuna i nerezervirana tolerancija i prihvaćenost dovela do smanjenog broja samoubojstava.  Možda bi se sama stopa (ili učestalost) malo smanjila. Ali to takođe vodi do toga da bi još više dječaka razvijalo svoju homoseksualnost. Roditelji bi to smatrali potpuno normalnom i prirodnom pojavom te ne bi radili to što je u njihovoj moći da je spriječe. Znači, iako bi se učestalost samoubojstava malo smanjila, činjenica je da bi se na taj način mnogo više dječaka uvuklo u homoseksualni način života te bi ipak ukupan broj samoubojstava narastao.

U ovom kontekstu bih želio da malo više objasnim koji su to adekvatni stavovi koji bi heteroseksualci trebali da imaju prema homoseksualcima. Od svih i-mejlova koje sam primio kroz kontakt na ovoj internet prezentaciji, jedan gospodin (izgleda kršćanin) je napisao: “Zar nije problem to (s kršćanske tačke gledišta) što oni koji su se najviše napatili zbog vlastitog nesretnog djetinjstva (na primjer: odsustvo oca) su takođe oni za koje postoji i najveća vjerovatnoća da će i sami razviti homoseksualnost. Moje pitanje je kako da pokažemo kršćansku ljubav i brižnost osobi koja je homoseksualac, kada je to toliko teško?”

Ovde je očigledno šta je pisac želio da kaže. Kada adolescent pokaže da ima pre-homoseksualne tendencije, a mi znamo (ili imamo povoda da vjerujemo) da iste vuku korijene iz neadekvatnog odgoja djeteta, zar ne bismo trebali da da mu/joj pomognemo da prihvati homoseksualni način života. Postoje dva suštinska pitanja koja se obuhvaćena doprinosom ovog pisca: a) Naši stavovi i b) Pitanje poštenja u odnosu na cijelu stvar.

a) Naši stavovi
Odgovor (s moje tačke gledišta) ima veze s tim da li individua vjeruje da je homoseksualnost nešto što je nasljedno (da je ona u genima) te se zbog toga ne može ništa uraditi u vezi nje.  Mnogi ljudi (vjerovatno većina u mnogim zapadnim zemljama) su podlegli ovakvim dezinformacijama – koje tako uspješno plasira homo lobi – vjeruju da izražavaju ljubav i brižnost time što omogućavaju i podržavaju homoseksualni način života.  Ali oni koji ne prihvataju da je homoseksualnost nasljedna, i da ne može da se uradi ništa u vezi nje, imaju drugačiji odgovor. Kada shvatite da je to nešto što može biti spriječeno, pa čak i ”liječeno” ako se razvije, vaši stavovi i djela će biti mnogo drugačija.  Više Vam to neće biti pitanje pokazivanja sažaljenja prema nesretnim homoseksualcima, nego će postati jako i istinito suosjećanje koje ima za cilj da spriječi ovakav ishod kod jednog dječaka ili djevojčice, i da (u slučaju da se homoseksualnost razvila) osobi pomogne kako bi se oslobodila mreže ovako nemoralnog načina života.

Ova misao je dobro ispricana dirljivom pričom o ”Rendiju” u Čak Kolsonovoj knjizi Dobar život. S dozvolom Zatvorske zajednice (Prison Fellowship), ovo poglavlje (koje nosi nalov “Moralnost i prirodni red”) je prevedeno na Švedski i dostupno Vam je ako ga zatražite od nas. Za informacije o tome kako da naručite ovaj materijal pogledajte stranični meni pod linkom ”Besplatna literatura”.  Ako razumijete engleski ja Vam toplo preporučujem da kupite tu knjigu (Dobar život od čak Kolsona, osnivač i predsjedavajući uspješne Zatvorske zajednice).

Dakle, sve se svodi na slijedeće: Da li vjerujete da je homoseksualnost nešto što se može spriječiti i ”liječiti” ako se razvije?  Baš ovom pitanju su posvećeni dole navedeni segmenti moje prezentacije, odnosno laž 2 i laž 3, koji će Vam pomoći da razumijete zašto homoseksualnost može biti spriječena.  Takođe ćemo razmotriti i to, zašto je toliko važno homo lobiju da Vi ne saznate ove informacije.

b) Pitanje poštenja u odnosu na cijelu stvar
Istina je da nije pošteno to što neki dječaci imaju veoma brižan odgoj uz oca (ili drugog bliskog muškarca) koji mu daje neophodnu potporu u razvoju njegove muškosti, dok neki drugi djecak nema takav uzor.  U djetinjstvu su neki jadni dječaci čak bili seksualno zlostavljani, a to ostavlja velike posljedice koje traju cjeli život.  Ovakva tragična situacija bi trebala da ispiriše brižne ljude, a posebno muškarce, da uzmu tog nesretnog dječaka ”pod svoje krilo” i da mu pruže emotivnu podršku koja mu je tako očajno potrebna od strane drugog muškarca.  Ali da biste uopce učinili nešto povodom toga morate prvo da shvatite da uz Vaš napor može doći do promjene. Stvarno možete spriječiti homoseksualni ishod kod djeteta. Ako ne pokušate i ako Vam nije stalo da to spriječite, zbog lažnog razloga da su neka dijeca genetski predodređena da postanu homoseksualci, Vi biste na taj način potvrđivali najveću tragediju u našoj zemlji danas. Ovo se mora promijeniti da bi se suprotstavili zlim dezinformacijama koje siju grupe poput RFSL-a. Oni žele da se njihovi redovi popune, te svakodnevno regrutuju nove mlade članove, odnosno one koji su najranjiviji. Oni dobro znaju da za svakog adolescenta koji im se pridruži dobijaju i određen broj simpatizera jer taj novi član sa sobom obično povlači svoju porodicu i prijatelje koji suosjećaju s njim te i sami onda počnu da odobravaju taj način života.  A brojevi znače odobravanje i političku moć.

Nazad na sadržaj

4. Učestalost pedofilije.
Pukom intuicijom mnogi ljudi podrazumjevaju da je učestalost pedofilije mnogo veća kod homoseksualaca nego li kod heteroseksualaca.  Naravno ukupan broj slučajeva pedofilije je mnogo veći kod muškaraca heteroseksualaca – i to sa djevojčicama.  Ali učestalost je mnogo veća kod muškaraca homoseksualaca i to najmanje tri puta a ponekad i do deset puta ili čak i više. Pošto je pedofilija još uvijek ilegalna, kad god se takav slučaj istražuje veoma je teško da se tačno utvrdi da li je krivac homoseksualac ili heteroseksualac.  Krivac koji je homoseksualac bi najvjerovatnije skrivao svoje seksualno opredjeljenje. Ali mi možemo da pogledamo vrstu pedofilije koja nam je pristupačna i onda da primjenimo logični način razmišljanja.  Skoro u svim slučajevima muškarci su krivci za zlostavljanje djece. Žene uglavnom ne pate toliko od ove izopačenosti. Kada žene zlostavljaju, a i to se događa, mediji pokazuju više interesovanja mučnim aspektima zločina nego užasavanju od samog silovanja.

Svaki slučaj, u kome je dječak seksualno zlostavljan od strane muškarca, je po prirodi homoseksualni čin bez obzira na to da li je sam prestupnik homoseksualac. Pomislite samo na katoličke sveštenike koji su zlostavljali djecu. Očigledno je da imaju homoseksualne tendencije čak iako oni sami nikada ne bi priznali da su homoseksualci. U skladu s time,skoro svi slučajevi u kojima su zlostavljane djevojčice su po prirodi takvi da se mogu klasificirati kao zločin heteroseksualne pedofilije. 

Dakle, iz ovoga proizilazi da možemo dobiti neki uvid u situaciju ako pogledamo procentualni odnos zlostavljenih dječaka s procentom zlostavljenih djevojčica. Imajmo takođe u vidu da su uglavnom manje prijavljivana zlostavljanja dječaka od strane muškarca nego zlostavljanje djevojčica od strane muškarca. Trebamo napomenuti da postoje i prestupnici koji su biseksualci te seksualno zlostavljaju dječake i djevojčice.  Statistike nam otkrivaju da da je seksualno zlostavljanje dječaka samo malo rijeđe nego seksualno zlostavljanje djevojčica iako ima oko 25 do 50 puta više muškaraca heteroseksualaca nego muškaraca homoseksualaca u sveukupnom stanovništvu. 

Čak je i politički ispravna liberalna medijska kuća poput Los Anđeles Tajmsa morala da prizna ovakvu činjenicu. Oni su 25og-26og Avgusta 1985. godine objavili svoju anketu koju su sproveli širom Ameirke i prilikom koje su intervjuirali 2.628 punoljetnih osoba. Punih 27% žena i 16% muškaraca su potvrdili da su bili seksualno zlostavljani kao djeca.  Drugim riječima, samo oko 1,7 puta (=27/16) više djevojčica nego dječaka je bilo zlostavljeno.  Pošto je 25/1,7=14,7 i 50/1,7=29,4 iz ovoga slijedi da su muškarci homoseksualci između 14,7 i 29,4 puta vjerovatniji da postanu pedofili nego heteroseksualni muškarci.  Ovakva gruba analiza, kao što sam naveo gore, se zasniva na predpostavci da su svi prestupnici bili muškarci. Međutim, u istraživanju LA Tajmsa 7% djevojčica je bilo zlostavljano od strane žena i takođe je 7% dječaka bilo zlostavljeno od strane žena.  Dakle, imamo 93% muških prestupnika u odnosu na malo prije kalkuliranih 100% od ukupnog broja svih predstupnika.  S ovom ”ispravkom” su došli do saznanja da su 4 od svakih 10 slučajeva zlostavljanja u ovoj istrazi počinili homoseksualci.  Dakle, kada 40% podijelimo s 2-4% homoseksualne populacije, matematika je slijedeća, između 10 (=40/4) do 20 (=40/2) puta je vjerovatnije da će bilo koji muškarac homoseksualac postati pedofil nego bilo koji heteroseksualni muškarac.  Ovo je prikladno i ”neprilagođenim” ciframa od gore (14.7 do 29.4 puta vjerovatnije).  Time što ćete (Laž 1-1) kliknuti ovdje imaćete pristup ovim i mnogim drugim istraživanjima na ovu temu.

Ovdje bi morali da zabilježimo još jednu stvar.  Mnoge od statistika koje koristimo, kao na primjer u prethodnom istraživanju, su zasnovane na podacima prije nego što je došlo do eksplozije homoseksualizma do koje je došlo zbog medija i njihove popularizacije ovakvog načina života.  Danas, procenat homoseksualaca najvjerovatnije prevazilazi istorijsku cifru od 2%-4% sveukupne populacije.  Stoga – primjera radi – ako procentualno ima između 4% i 8% homoseksualaca te to primjenimo na istu bazu podataka, rezultati se smanjuju, ako podijelimo sa dva od 10-20 puta dobićemo između 5-10 puta veću vjerovatnoću pedofilije kod homoseksualnih muškaraca.  Naravno ovakve kalkulacije nam mogu dati samo približne cifre.  Tako je jer dok se procenat homoseksualaca sveukupnog stanovništva povećava, u skladu s time se povećava i ukupan broj slučaja pedofilije koju su izvršili homoseksualci. Iz svega ovoga možemo zaključiti da je vjerovatnoća uvijek nekih 10-20 puta veća će muškarac homoseksualac a ne heteroseksualac postati pedofil.

Gledajući brojke očigledno je da većina homoseksualaca nisu pedofili. Dakle, biti dio grupe ljudi koji imaju tako veliku učestalost pedofilije jeste (potpuno razumljivo) veoma uznemiravajuće za one homoseksualce koji nisu pedofili.  Ovo je slično situaciji sa Sjeverno američkom muškarac – dečak ljubavnom asocijacijom (“North American Man-Boy Love Association”, NAMBLA) koja predstavlja sram za mnoge homoseksualce koji nisu pedofili.  Međutim, prihvaćenost pedofilije postepeno raste i polako ali sigurno biva prihvaćena od strane našeg nemoralnog društva. Znači, neće proći puno vremena i NAMBLA više neće predstavljati sramotu njihovog pokreta. 

Hajde sada da pogledamo neke primjere, pa ću zatim predstaviti moju sopstvenu statističku analizu o obimnom istraživanju interesantne baze podataka.

4:1. U izjavi, koja se nalazi na RFSL-ovom veb sajtu, ispoljava se divljenje starijim muškarcima koji imaju seksualne odnose sa mladim dječacima.  Tamo piše: ”U drevnoj Grčkoj ljubav između starijih muškaraca i mladih dječaka je bila veoma cijenjena.” Za više informacija o ovome kliknite ovdje (Nr 2).

4:2.  Nije tajna ni to što je Tajland – sa svojom ozloglašenom prostitucijom djece - It’s no secret that just Thailand - with its infamous child prostitution – tako popularna putna destinacija među muškarcima koji su homoseksualci.  Na ovoj strani punoj informacija (ref.8) – koja je upućena homoseksualcima – možemo pročitati zašto je ta zemlja tako popularna. Evo jednog dijela:

O gej sceni.
Mi želimo i imamo namjeru da vaš boravak ovjde u našoj gej zajednici bude što ljepši i udobniji. Mnogi gosti su već upoznati s gej životom u Puketu, ali za one koji istražuju po prvi put evo nekih stvari koje bi željeli da podjelimo s Vama.

Imajte na umu da su tajlandski muškarci radni ljudi i da je Vaše zadovoljstvo i sreća u stvari njihov prihod. Ako neko vrijeme razgovarate s čovjekom u kafiću, častite ga pićem, ostavite mu napojnicu, ili i jedno i drugo.
Kao u svugde u svijetu naćićete različite tajlandske muškarce: muževne muškarce, izfeminizirane muškarce, i ženskaste-dječake. I nemojte se iznenaditi što su neki od tajlandskih muškaraca strejt ali ipak izlaze i zalaze s gej-turistima...
(komentar: Sve ih nazivamo tajlandski muškarci iako su mnogi od njih još uvijek samo dječaci).

Patong ima klubove s kabare predstavama gdje nastupaju go-go dječaci, takođe ima seksi predstava ali i barova i restorana a skoro sva mjesta posjećuju i tajlandski muškarci koji rado odu s gostima. Ako Vam se dopadne neki tajlandski muškarac saznajte preko kapetana ili gazde da li on govori engleski. Uvijek je najbolje da budete potpuno otvoreni u svojim namjerama, sa tajlandskim muškarcem i sa gazdom lokala. Saznajte šta taj tajlandski muškarac voli ali i šta ne voli. Takođe saznajte da li je on spreman s Vama da provede cijelu noć ili samo neko kraće određeno vreme. Ako u naprijed ne utvrdite ove stvari lako može doći do zbunjenosti ali i razočarenja. Uvijek postoji određena tarifa koju morate platiti vlasniku lokala gjde radi Vaš tajlandski muškarac, kod te cijene nema cjenkanja. Neka fleksibilnost može postojati u isplati tajlandskog muškarca kojeg ste izabrali. Usluge tajlandskog muškarca mogu obuhvatati, samo seks, jedno zajedničko noćenje ili ćete se možda odlučiti da ga punovremeno angažujete tokom cijelog Vašeg boravka tamo. Molimo Vas da poštujete i njegov privatan život s obzirom na to da on možda ima neku porodicu i prijatelje kojima bi eventualno morao da posveti barem malo vremena svaki dan. Isplata može da se odradi na kraju vaše avanture, ali je možda preporučivije davati neke pare kako vrijeme odmiče...

Tajlandski muškarci koje ćete upoznati ovdje, kao i svuda u svijetu, imaju različite namjere zbog kojih žele da Vam se predstave. Možda u Vama traže ljubav, zadovoljstvo seksa, novac ili pak kombinaciju sve tri navedene stavke.
Mi kao zapadnjaci-homoseksualci obično iznalazimo razne kontakte radi seksa ili možda radi potrage za ljubavi ali obično nismo spremni da za to bude potreban novac. Ovdje je to stvarnost. I bez obzira na to da li Vi želite da budete dio toga ili ne, znajući ove stvari će Vam najvjerovatnije olakšati Vaš boravak ovdje…
Nadamo se da ćete imati prijatan boravak ovdje, te da će Vam naš doprinos ovim informacijama osigurati još bolji provod.”

Još da dodamo, da poslije cunamija koji je pogodio Tajland, homoseksualna zajednica tamo je morala da odloži svoj veliki gej festival u Puketu. Ta informacija, koja je objavljena na RFSL-ovom sajtu, je donijela mnogo razočarenja i u ovdašnjim gej krugovima.

4:3. Holandija i Belgija su zemlje koje su poznate po tome što redovito smanjuju ”godinu pristanka” za seksualne odnose između odraslih i djece (trenutna granica je 12 godina). Zbog te činjenice se nismo puno ni iznenadili da je Bo Svenson – glavni sudija Vrhovnog suda Švedske i očigledan zastupnik trgovine seksom – u korak pratio Belgijski pravni sistem. On je podrobno razgovarao o ovome u intervjuu gdje je otvoreno branio svog drugara iz Vrhovnog suda, Leifa Thorsona, koji je platio je za seksualne usluge jednom studentu dječaku u Štokholmu. (Br 1).

4:4. Nedavno je Homoseksualni časopis objavio posebno izdanje koje je bilo posvećeno Tribini o pedofiliji”.  Izdavač, Džon DeCecco, je takođe član izdavačkog odbora Pedike: Pedofilijskog časopisa. To je holandski časopis koji promovira ”izučavanje pedofilije” u pokušaju da društvo prihvati bude tolerantnije prema njoj.  Ovo posebno izdanje se odnosi na esencijalnu, utjecajnu i rastuću granu homoseksualne zajednice koja ne krije niti osuđuje pedofiliju (REF.1 strana 63).

Homoseksualni lobi uvijek želi da naglasi da u društvu ima više heteroseksualnih nego homoseksualnih pedofila.  Ako govorimo o ukupnom broju takvih zločina onda je to istina. Međutim, naivna javnost se jednostavno zadovolji s tom informacijom. Ali ako pogledate učestalost pedofilije, vidjet ćete da je homoseksualna pedofilija mnogo češća. Otprilike 10 puta.

Razlog velikih razlika od jednog do drugog istraživanja – kao što smo već napomenuli – je taj što je veoma teško utvrditi tačne brojeve u bazi podataka.  Zbog toga neki ljudi ne vjeruju u ove činjenice koje ukazuju na ovu povećanu učestalost pedofilije među homoseksualnim muškarcima.  Ali sve studije jasno ukazuju na isti trend.

Da se razumijemo, postoje istraživanja koja se kotiraju u donjem zoni faktora 10. Jedno takvo istraživanje (REF.1 stana 64-65 i ref.9), je utvrdilo da ima 36 puta više muškaraca heteroseksualaca nego muškaraca homoseksualaca. Ali, broj ukupnih seksualnih zlostavljanja od strane heteroseksualaca je bio ”samo” 11 puta veći nego ukupan broj seksualnih zlostavljanja koja su počinili homoseksualci.  Dakle, prema tome postoji samo oko 3 puta veća vjerovatnoća (=36/11) da će muškarac homoseksualac a ne muškarac heteroseksualac postati pedofil.  Da pomenem još jedno istraživanje koje je sprovedeno 1988. godine a objavio su ga Bredford, Blomberg i Bourget u Psihijatriskom časopisu Otova univerziteta (ref. 10).  Oni su zaključili da su za između 19% i 33% sve prijavljene pedofilije krivi baš muškarci koji su homoseksualci.  Imajuči u vidu činjenicu da su 3% svih muškaraca homoseksualci, ”prezastupljenost” pedofilije među homoseksualcima jeste između 6 (=19/3) i 11(=33/3) puta češća nego li učestalost pedofilije među heteroseksualcima.

Važno je da se sjetimo da je od 1973. godine kada je APA izjavila da je homoseksualnost normalno ponašanje (vidi Laž 2 pod poglavlje 1 ispod), čini se da su discipline poput psihologije i psihijatrije preplavljene homoseksualcima koji imaju posebnu agendu. Stoga je za očekivati da su studije koje su obavljene u skorije vrijeme (posebno one koje su sprovodili homoseksualci) pune predrasuda i često puta se sprovode u potpunom odsustvu intelektualne iskrenosti u oblasti ”istraživanja” homoseksualizma. Kod Laži broj 3 možete vidjeti par primjera. Dakle, ne treba uzeti zdrave za gotove studije koje su u današnje vrijeme sprovedene u oblasti pedofilije među homoseksualcima.

REF.2 strane 121-140 nabrajaju i više od desetak renomiranih studija i izvještaja koji svi do jednog ukazuju na to da je primjetno veća učestalost pedofilije među muškarcima koji su homoseksualci.  Takođe bih želio da Vam predložim i slijedeću referencu [ref.38] (Izveštaj: pedofilija je češća među 'homoseksualcima' – Istraživanje koje otkriva 'tamnu stranu' homoseksualne kulture).  Detaljna analiza opsežne baze podataka (iz 12 Sjedinjenih Američkih Država između 1991. i 1996. godine), koju je objavio državni Biro pravde 2000. godine  (ref.11 i ref.12), predlaže da je stvarni odnos učestalosti pedofilije među muškarcima koji su homoseksualci i heteroseksualci 10:1 (Nr 3).

Nazad na sadržaj

5. Polno prenosive bolesti (PPB)
Infekcija HIV virusom svakako da je bila u centru pažnje posljednje dvije i po decenije od kada je i počela ta bolest da se širi iz “homoseksualnih kupatila” u Nju Jorku 1981. godine a odmah zatim i u San Francisku.  Izuzetno opasno i samouništavajuće prakticiranje homoseksualnih odnosa je bio glavni pokretač epidemije u ranim fazama.

U vrijeme kada se ta bolest pojavila bila je poznata pod imenom IPPH (Imuni poremećaj povezan s homoseksualcima, na engleskom: GRID / Gay-Related Immune Disorder).  Ali je veoma ubrzo nakon toga homoseksualni lobi – pošto je odjednom postao veoma utjecajan – uspio da promjeni ime u SIDA/AIDS (sindrom stečene imunodeficijencije).  Danas su svi upoznati s ovom tragičnom i širom svijeta rasprostranjenom HIV/AIDS epidemijom.

Ali osim HIV/GRID/AIDS postoje mnog druge PPB. Jedna od njih je HPV (humani papillomavirus), odnosno to je ime koje se odnosi na nekih 70-ak različitih vrsta virusa.  Studija koja je obuhvatila muškarce homoseksualce i biseksualce iz San Franciska je pokazala da su HPV-i skoro univerzalna stvar među svim muškarcima koji su HIV pozitivni a čak je 60% prisutna kod homoseksualaca i biseksualaca koji su HIV negativni.  Neke druge PPB (Gonorea, Sifilis, Kaposiev Sarkom, itd.) su mnogo češće pojave među muškarcima homoseksualcima.  Takođe je hepatitis B mnogo češći kod homoseksualaca nego kod heteroseksualaca.

Postoje dva suštinska razloga zbog kojih se PPB tako brzo šire među muškarcima homoseksualcima:

5:1. Učestalost analnih seksualnih odnosa je veoma visoka kod homoseksualaca.  Prema jednom izvještaju (ref.13): [Povećan broj slučajeva nezaštićenog seksa i Rektalne gonoreje među muškarcima koji praktcirajui seksualne odnose s muškarcima (MSM) San Francisko, Kalifornija, 1994-1997, Nedeljni izveštaj o mortalitetu i učestalosti prenosivih oboljenja, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, Januar 29,1999,45] kaže da je procenat upražnjavanja analnih seksualnih odnosa među muškarcima (MSM) porastao sa 57,6% na 61,2% u periodu od 1994. do 1997. godine. Potrebno je samo da pogledate RFSL-ov “Analni priručnik” – koji je tako odvažno predstavljen na njihovom veb sajtu (ref.14) – i odmah ćete shvatiti koliko je rasprostranjeno ovakvo izvježbavanje među muškarcima koji su homoseksualci. 

Analni seksualni odnosi prenose PPB na mnogo višem nivou nego što to čine vaginalni seksualni odnosi. U studiji koja je objavljena u Novo engleskom medicinskom časopisu kaže da je “vjerovatnoća prenošenja HIV-a u nezaštićenoj primjenjenoj analnoj penetraciji je između 0,008 i 0,032, ili između 1 u 125 i 1 u 31” (REF.2 strana 71-72).  U poređenju, vjerovatnoća prenošenja HIV-a nezaštićenim vaginalnim seksualnim odnosom je “samo” između 0,0005 i 0,0015 ili između 1 u 2000 i 1 u 666.  Dakle, analni seksualni odnosi su između 5 i 64 puta rizičniji nego vaginalni seksulani odnosi.

Ali ovaj virus se ne prenosi samo putem krvi ili ostalih tečnosti koje luči organizam.  U publikaciji “Analno zadovoljstvo i zdravlje” (Džek Morin, Analno zadovoljstvo i zdravlje: Vodič za muškarce i žene, San Francisko, Daun Ter Pres, 1998 s. 220) kaže: “Seksualne aktivnosti pružaju mnoge prilike da se male količine fekalija nađu u ustima seksualnog partnera. Najneposredniji način je putem oralno-analnog kontakta”.

5:2. Velik broj partnera među muškarcima homoseksualcima. Opet se osvrćemo na RFSL-ov veb sajt da vidimo neke od takvih slučajeva i da vidimo na kakav su rizik spremni homoseksualci samo da bi uživali u nezaštićenom seksu (ref.15).  Tamo neko piše: ”Mi se međusobno volimo, testirali smo se i jesmo HIV negativni.  Mi se međusobno jebemo ali kada to činimo s drugima obavezno koristimo kondome. Nagođena sigurnost funkcionira samo ako se na to slože oba partnera koji su se testirali dva puta (mora proći tri mjeseca od prvog do drugog testiranja) i oba puta su bili HIV negativni, pod uslovom da u međuvremenu prakticiraju samo zaštićeni seksualni odnos. Potrebno je oko tri mjeseca da se formiraju anti-tijela.  Zatim se morate složiti oko toga koja se pravila primjenjuju kada se sretnete s nekim sa strane. Ako biste se uvijek jebali s drugima koristeći kondom te Vam se desi da to ne učinite odmah recite svom partneru da ste prakticirali nezaštićen seks, e to je dobar dogovor.”

Nazad na sadržaj

6. Nevjernost prema partneru.
Projsečan broj partnera za čitav život je oko 50 za muškarce homoseksualce a oko 4 za muškarce heteroseksualce (REF.1; strana 54).  Opet, ovakav prosjek nam ne govori da postoje i homoseksualci koji su vjerni svom partneru (iako možemo reći da je to veoma rijetko pa čak i nemoguće da to bude za cijeli život) ali da postoji i heteroseksualci koji su promiskuitetni.  U poslijednjih 12 mjeseci, broj partnera je bio 8 među muškarcima homoseksualcima a 1,2 među muškarcima heteroseksualcima.  Analni seksualni odnosi su u poslijednjih 12 mjeseci dostigli 65% među muškarcima homoseksualcima (MSM ili muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima) i 9.5% među muškarcima heteroseksualcima (MSŽ).

Osim mnogo većeg rizika od dobijanja PPB kod homoseksualnih muškaraca (vidi gore) visoki stepen nevjernosti u njihovim odnosima često rezultira u dodatnoj emotivnoj traumi za jednog od njih kada se to partnerstvo prekine.  Naravno postoje i velike emotvne traume ako se taj par odluči da usvoji dijete.  Dakle, osim velikog rizika same pedofilije, ovo je takođe postala surova stvarnost za naše najmlađe, jer je švedski parlament ("Riksdag"), jednim veoma sramotnim činom, legalizirao usvajanja djece od strane homoseksualnih partnera. (Vidi “Paradu srama” pod Laž 4.2 ispod). 

Nazad na sadržaj

7. Društvena i religijska prihvaćenost.
Iako dio sve manje manjine, postoje još uvijek šveđani koji ne smatraju da je homoseksualni način života podjednako prihvatliv. Zbog dva razloga:7:1  Neki šveđani preziru činjenicu da (u prosjeku) su cijene u zdravstvu i porezi mnogo veći zbog homoseksualne zajednice. Visoke cijene liječenja SIDE, ostalih PPB i narkomanije oduzimaju moć finansijskih resorsa koji bi inače lakše izlazili u susret drugim društvenim programima i naučnom istraživanju. 7:2. Neki ljudi u švedskoj – uprkos mnogim promjenama u stavu društva u poslednjih par decenija – još uvek poštuju svoje religijske korijene koji određuju njihovo mišljenje o homoseksualnom načinu života. Hajde da pogledamo koje stavove po ovom pitanju imaju tri najutjecajnije religije u našem društvu danas.

ISLAM
Islam – verovatno već najveća religija u Švedskoj (barem koliko se tiće njihovog ispoljavanja religioznosti) – imaju jasne zabrane homoseksualnog načina života:

(Koran 4:16)
Ako dva muškarca među Vama imaju neprirodnu žudnju (uzbuđenost) jedan prema drugom, obojica će biti kažnjeni
.

(Koran 27:55)
Zar biste radije prišli s žudnjom muškarcu nego ženi. Ne, vi ste neuk narod.

JUDEO-KRŠĆANSTVO
Obje ove svjetske religije tradicionalno osuđuju homoseksualizam. Rekavši to, moramo prepoznati i činjenicu da je većina kršćana danas (s izuzetkom katolika) promenilo svoju religiju te prihvataju homoseksualizam. Ako želite da vidite kako se to dogodilo za manje od tri decenije kliknite na slijedeći link (Br. 6; Reakcija na navalu homoseksualizma od strane religijskih grupacija).  Uprkos sve većoj prihvaćenosti, sve tri glavne religije u Švedskoj – barem suštinom njihovih vrijednosti i istorijskim svetim dokumentima – osuđuju homoseksualni način života.  Stoga, ako se ispostavi da Vam je dijete homoseksualac on ili ona će se najvjerovatnije teže uklapati barem s nekim ljudima u društvu.

Nazad na sadržaj

8.  Nenormalan fokus na seksu.
Uopceno homoseksualcu seks zauzima veoma važno mjesto u životu. Kada adolescent, bilo koje orijentacije, postane seksualno aktivan, obično postoji povećano interesovanje za seksom. Dok se ovaj fokus kod heteroseksualaca smanjuje s brakom i otpočinjanjem porodice, kod homoseksualca on postaje abnormalan te jača intenzivitet i oblast dejstva.  Garant nikada niste vidjeli da neka heteroseksualna organizacija slavi svoju orijentaciju u Štokholmu time što je organizirala “Strejt paradu” te pred Kraljevskom palatom pokreću svoja tijela na taj način da asocira na jebanje.  Osoba koja je heteroseksualac ima toliko drugih stvari i obaveza koje okupiraju njen život.

Nazad na sadržaj

9. Rektalni problemi.
Čak i kada se koriste kondomi koji treba da smanje rizik zaraze nekim virusom i/ili bakterijom (vidi gore), analni seksualni odnosi ipak uzrokuju povrede; posebno osobi koja biva analno penetrirana.  Rektalni sfinkter je stvoren tako da može da se rastegne toliko da ispušta dalje tvari koje dolaze iz crijeva. Dakle penis pritiskom može veoma povrijediti sfinkter.  Još gore je i uobičajeno izvježbavanja”saketanja” koje je također opisano u RFSL-ovom “Analnom priručniku” (ref.5)

”Saketanje”
Jebanje sakom jeste napredna tehnika seksa, ona podrazumijeva stavljanje cijele šake u nečije dupe.  Davati saku ili primati je, zahtjeva puno znanja u kombinaciji sa smirenošću, odgovornosti i savjesnosti. To je pitanje prakticiranje i smjelosti.  Staviti svoju saku u dupe drugog čovjeka jeste privilegija. Onaj što prima saku ukazuje na to da Vam vjeruje, što znači da Vi morate poštovati njegovu ranjivost.
Dobar saketar je u potpunosti fokusiran na svog partnera i predusjetljiv je njegovim reakcijama.  Poenta je da onaj koji prima saku bude opušten i da se zanese te da se ne fokusira na to kako treba da mu se otvori analni kanal.  Ako ste početnik predlažemo Vam da nađete iskusnog saketara da Vas pouči ovom vještinom.  Evo još par prijedloga:
* Pripremite se time što ćete isprazniti Vaša crijeva.
* Izbjegnite povrede tako što ćete odrezatii svoje nokte. Skinite narukvice prstenje i tome slično.
* Koristite gumene rukavice
* Nikada ne koristite istu rukavicu na dvije osobe – Promjenite je.
* Koristite puno podmazivača, poželjno je da budu na bazi silikona.
* Ako koristite podmazivač koji je na bazi vode, imajte pri ruci čašu vode tako da možete po potrebi svoju ruku i u nju skvasiti.
* Izbjegavajte felnovanje posijle saketanja.
* Prvo se ližite i jebite.  Zatim se saketajte.”
(Kraj citata s RFSL-ovog veb sajta.)

Zato, čak i kada se koriste kondomi kako bi se smanjio rizik od virusa i bakterioloških infekcija (vidi gore), analni seksualni odnosi mogu nanjeti povrede i to uglavnom čovjeku koji biva penetriran. Često dolazi do "rektalne neumjerenosti" kao i do kancera analnog kanala.  Membrana koja okružuje rektum je gotovo uvijek oštećena. Čak i da nije došlo do velike povrede, pojave se male (ponekad mikroskopske veličine) pukotine u rektalnoj membrani, što omogućava neposredan prenos bakterija u krvotok.  Stoga, iako vjerni homoseksualni partneri imaju manje šanse da se zaraze AIDS-om (zbog njihove vjernosti i povjerenja) oni se često upuštaju u ovakve aktivnosti te su tada veoma ranjivi na druga ozbiljna.

Oni su obično žrtve drugih ozbiljnih – ponekad i smrtonosnih – infekcija koje su uzrokovane fekalijama koje ulaze u krvotok.  Ove bolesti obuhvataju hepatitis B ali i druge neuobičajene infekcije kao što su Šigela, Gardia Lamblia, za koje se danas kaže da su Homoseksualni crijevni sindrom, HCS ("Gay Bowel Syndrome, GBS)" [REF.2; strane 80-82].  Članak u časopisu [F.N. Judson, "Polno prenosivi virus hepatitisa i trbušni patogeni", Urološka klinika severne amerike 11,. Br.1 (Februar 1984), str.177-185] opisuje ovo na sledeći način:

“Zbog većeg broja seksualnih partnera ali i seksualnih izvježbavanja kao što su felnovanje i analni seksualni odnosi, homoseksualci imaju velike vjerovatnoće da budu zaraženi hepatitisom B, amebama, šigolom, kampilobakteriozaom, ali i anorektalnim zarazama tipa Neisaria gonorejom, Chlamidija trakomatisom, Treponema paladiumom, herpes simpleks virusom, HPV-om".

Imajući u vidu poređenje ova dva načina života, Vi – kao roditelj – mozete oformiti vlastito mišljenje o tome koji je životni stil poželjniji za vaše dijete (pogotovo za sinove). Također s obzirom na sve ovo trebate da imate predstavu o tome koliko ste spremni da se angažirate oko Vašeg djeteta da biste kod njega spriječili homoseksualni ishod.  U slijedećem poglavlju (Laž 2) ćemo videti šta biste Vi mogli da uradite da utičete na seksualnu orijentaciju svog djeteta kada ono udje u pubertet. 

Nazad na sadržaj

Laž broj 2: Kao roditelj nemate utjecaja na to koju će seksualnu orijentaciju izabrati Vaše dijete kada uđe u pubertet.

U onom što slijedi sam odlučio da Vam objasnim koje to radnje kao roditelj možete preduzeti – a koje da izbjegavate – ako želite da Vaše dijete ili unuk izabere heteroseksualni način života kada uđe u pubertet.  Međutim, ako Vi preferirate homoseksualni način života ( na primjer homoseksualne partnere koji su usvojili djecu) učinite suprotno od toga što Vam se ovdje dole predlaže.

Nazad na sadržaj

1. Ubjedljivi rezultati opširne istrage su potiskivani od strane homo lobija.
Prvo da kažem par riječi o tome šta se u švedskoj danas smatra za nešto što je “politički ispravno”. Ono što slijedi je etiketirano kao homofobija (“neprijateljski ili nepoželjan pogled na homoseksualnu orijentaciju”) u našoj zemlji. Gotovo da ovaj pravilan termin postaje pogrdna riječ.  To je suprotno od homofilije (”prijateljski ili odobravajući pogled na homoseksualnu orijentaciju”).  Danas u švedskoj ima mnogo više homofila nego homofoba. Upravo sušta suprotnost od realnosti koja je bila prisutna prije samo jednu generaciju.

Ovo je rezultat neumorne propagande koju forsira RFSL i SVT protekle tri decenije.  Ako niste šveđanin, treba da znate da je SVT u stvari švedski TV monopol koji služi kao edukativni i propagandni aparatus RFSL-a. Stoga i nije bilo neko iznenađenje kada je SVT primio ”Duginu nagradu” za najboljeg i najistaknutijeg promotera njihove agende. Ova nagrada im je dodjeljena za vrijeme ”Nedjelje gej ponosa” u Štokholmu, Švedskoj.  Naš glavni grad je u posljednje vrijeme postao magnet (bukvalno Meka) za homofile iz čitave Evrope.

Homo lobi je izuzetno utjecajan u našem društvu danas. Na svim nivoima. Oni veoma dobro znaju da je njihov politički utjecaj proporcionalan s njihovim brojevima.  Mnogi roditelji i članovi porodice postaju veliki simpatizeri RFSL-a kada saznaju da je neko od njihovih postao homoseksualac. No istovremeno oni vjeruju da je tragedija to što se dešava njihovom najbližem.  Dakle, ako ste roditelj koji želi da jednoga dana njihov potomak odabere heteroseksualnu orijentaciju, čitajte pažljivo tekst koji slijedi.

Dosta od materijala koji slijedi je uzet (s dozvolom) iz knjige amerikanca Džosefa Nikolosija pod naslovomRoditeljski vodič u sprečavanju homoseksualnosti”  (REF.3).  Nikolosi ima doktorat iz Psihologije.  Moramo i da kažemo da se njegova knjiga zasniva na psihološkom istraživanju a ne na religijskim konceptima.  Zbog svog stava dr. Nikolosi je danas svojevrsna prokleta osoba za vođe i mnoge članove “Američke psihološke asocijacije”.  Godine 1973. asocijacija srodna ovoj – “Američka psihijatrijska asocijacija” ili “APA” je izglasala da izbriše homoseksualnost sa zvanično odobrene liste duševnih oboljenja (Dijagnostički i statistički priručnik, DSP – na engleskom: Diagnostic and Statistical Manual, DSM).  Ovo se dogodilo putem iznenadnog lukavstva od strane veoma male ali veoma glasne i ljutite grupe homoseksualaca i njihovih simpatizera (REF.1 strana 32-35).  Od tada, psihijatri homoseseksualci, psiholozi i njihovi simpatizeri unutar svojih organizacija objavljuju sve više manipuliziranih izvještaja, istraživanja i simpozijuma.  Dr Nikolosi nam kroz primjer objašnjava ovu promjenu politike. On piše slijedeće (REF.3; strana 171-172):

”Politička ispravnost nastavlja da muči sve naše mentalno zdravstvene asocijacije.  Godine 1999. na godišnjem sastanku ”Američke psihijatrijske asocijacije” bilo je planirano da bude održana i debata o tome da li seksualna orijentacija može biti promjenjena putem terapije. Ali ta debata je otkazana kada su se povukla dva zakazana govornika. Oni su svoje povlačenje obrazložili tako što su rekli da je tema homoseksualnost-kao-promjenjiva previše politički nastrojena za jedan ovako naučno orijentisan skup.  Psihijatar Džefri Satinover i ja smo prvobitno bili predloženi za članove tribine, ali je gej-aktivista psihijatar odbio da učestvuje ako mi budemo uključeni u tu diskusiju. Znači recimo da pohađate postdiplomske studije i mislite da je heteroseksualnost normalna stvar. Nek Vam je sa srećom ako pokušate da izrazite svoj stav, objavite tezu ili da se sprijateljite s nekim kolegom.  Bilo bi Vam bolje da držite svoje stavove samo za sebe, inače Vam se može desiti da Vas izbace baš iz tog društvenog kluba u koji biste tako željeli da uđete.”

Više informacija o ovome možete naći na sljedećem linku (Br 4 na straničnom meniju).

Ako je potiskivanje istine od strane homo lobija u Americi tako obilno, zamislite samo kako je u Švedskoj.  U Švedskoj najvjerovatnije ne postoji ni jedan psiholog a ni psihijatar koji želi (ili se usuđuje) da sarađuje s roditeljima koji mu dođu s dječakom, zbog toga što on manifestira razvoj isfeminiziranog ponašanja.  Dakle, na Vama je kao roditelju da se sami pozabavite ovim pitanjem koje se odnosi na buduću seksualnu orijentaciju Vašeg djeteta. U mojim naporima da Vam pomognem pružam Vam i besplatnu literaturu. Povodom ovoga stupite u kontakt s nama time što ćete na straničnom meniju kliknuti na link ”Besplatna literatura”.

Poslije ovog poprilično dugačkog uvoda, hajde da pogledamo šta otkrivaju iskrene studije o tome kako možete da spriječite razvoj početne prije-homoseksualne faze ali i kasnije faze homoseksualnosti kod vaše djece.  Hajde prvo da pogledamo korijen (postanak) homoseksualnosti kod dječaka.

Nazad na sadržaj

2. Izvještaj istrage Bieber et ala (REF.4)
Prvo da pogledamo istraživanje koje je sproveo Irving Bieber u saradnji sa nekih sedamdesetak stručnjaka iz oblasti psihologije i psihijatrije. Ova opsežna studija je otpočeta 1952. godine i 10 godina kasnije – poslije mnogih ispita i propratnih aktivnosti – tim sačinjen od osam psihoanalitičara i jednog kliničkog psihologa je objavio izvjestaj pod naslovom Homoseksualnost: Psihoanalitična studija homoseksualnih muškaraca,
Nju Jork: Bejsik Buks, 1962. (REF.4).  

Osim toga što je studija bila opširna i što su na njoj radili veliki stručnjaci, ona je od velikog značaja zbog dva važna razloga:

2:1. Sprovedena je između 1952. i 1962. godine. Znači sprovedena je prije nego što je postalo tabu tema da se govori o tome kako je homoseksualnost nepoželjno ponašanje koje treba spriječiti.  Poslije 1973. godine, kada je APA izbrisao homoseksualnost kao nenormalnost iz njihovog DSP-a (Dijagnostički i statistički priručnik), postalo je gotovo nemoguće da se sprovode ovakve studije.  Te kada bi se bilo koja grupa istraživača danas usudila da sprovede nešto tome slično, oni bi bili nevjerovatno proganjani od strane njihovih kolega.  Ali njihova su otkrića i danas validna, pogotovo za roditelje kojima je važno da njihovi dječaci mimoiđu razvoj homoseksualnosti.

2:2
. Te 1962. godine homoseksualnost još nije bila popularizovana od strane mejnstrim medija, niti je bila veličana u zabavnoj industriji. Danas je sve veoma drugačije.

Pogledajte samo šta piše na RFSL-ovom sajtu (ref.16) i razumjećete o čemu govorim:
“Ko uzima koga? – O seksu za vas koji ste mladi i na pravom putu
Djevojka upoznaje simpatičnog mladića. Mladić upoznaje drugog mladića. Uspostavlja se tako da je mladić sa slatkom djevojkom koja je upravo bila s drugom djevojkom.
Isprobajte svoju seksualnost!  Spoznajte se, spoznajte to što želite da budete i ono o čemu ste radoznali.  Svijet je otvoren, može svašta da se proba i sve je moguće. I naravno, više ćete zažaliti za onim stvarima koje niste probali nego za onim stvarima koje ste probali.”
(Kraj Citata uzetog s RFSL-ovog veb sajta.)

Očigledno je da danas mnogi mladi ljudi – koji u stvari nisu skloni homoseksualizmu (tj. oni nikada nisu “pre-homoseksualci” radi njihovog nesretnog odgoja) – ipak odaberu taj način života jer je to takav trenutni hir.  Ili barem oprobaju takvo ponasanje, a mnogi od njih se tada uplete u tu mrežu (vidi sedmu stavku na straničnom meniju pod naslovom besplatna literatura).  Ovaj veb sajt se ne bavi okolnostima iza tako jasno odabranog načina života.  Ovakvo nešto se može spriječiti jedino ako se aktivnosti poput RFSL-ovih dovedu pod kontrolu i stave van zakona u interesu cjelokupnog društva. Dakle, bezbjedno je reći da kada je ova studija sprovedena 1950-ih i 60-ih godina, homoseksualnost je jos uvijek nosila žig sramote i niko nije želio da odabere ili čak samo da proba taj način života.  Isto kao što nike ne odabere da postane alkoholičar.  U Bieberovom izvještaju uzeto je u obzir čak 106 homoseksualaca koji su detaljno prostudirani zajedno s kontroliranom grupom od 100 heteroseksualnih muškaraca.  Svo vrijeme osnovno pitanje je bilo: Zašto su ovih 106 muškaraca postali homoseksualci?  Ima li čega u njihovoj pozadini ili odgoju što ih vodi na to da ih fizički privlače drugi muškarci?

Njihovi nalazi su bili izuzetni po tome što su svih ovih 106 muškaraca imali zajedničku nit prilikom odabira homoseksualne orijentacije.  Bieber i njegov tim su otkrili da su svi oni (bez izuzetka) imali oca koji je bio emotivno odsutan ili ga uopšte nisu imali za vrijeme svog odrastanja.  Ni jedan od njih se nije osjećao blizak sa svojim ocem.

Ponekad, ali ne uvijek, ovo je bilo isprepleteno s mržnjom prema svom ocu zbog različitih razloga.  Rezultat je bio osnovan na tome kako su ti muškarci doživjeli svog oca. A ne obrnuto.  Neki od očeva su možda mislili da je sve u redu a možda su i vjerovali u to da su oni ispunili emotivne potrebe svog sina.

Između ostalog ova studija je otkrila i druge stvari:
“Temeljit interpersonalni poremećaj je stalan u homoseksualnim otac-sin međusobnim odnosima... Ni jedan od očeva (homoseksualnih sinova) nije mogao biti smatran za razboritog normalnog čovjeka.“
 
Interesantno je i to što je u kontroliranoj grupi (100 heteroseksualnih muškaraca) također bilo dosta muškaraca koji nisu imali dobar odnos sa svojim ocem.  Čak je 37 od njih (37%) izjavilo da mrze svog oca.  S druge strane, u homoseksualnoj grupi je čak 63 (59%) izjavilo da mrze svog oca.

Nazad na sadržaj

3. Zaključci koji se mogu izvući
Prije svega mi dozvolite da kažem da postoje izuzetci i ovom pravilu, iako je studija pokazala da svih 106 homoseksualaca nije imalo dobar odnos sa svojim očevima.  Međutim, postoje jaki dokazi koji ukazuju na sljedeće:

Ako otac uspostavi jaku emotivnu vezu sa svojim sinom, veoma su male šanse da taj sin postane homoseksualac.  Međutim, ako otac ne uspostavi ovu vezu sa svojim sinom, ne mora da znači da će sin postati homoseksualac.  Na kraju krajeva čak je 37% heteroseksualaca u ovoj studiji mrzilo svog oca (u poređenju s 59% u homoseksualnoj grupi).  Ali homoseksualni muškarci nekako nisu uspjeli da uspostave vezu sa svojim očevima.

Drugim riječima: Nedostatak kvalitetnog međusobnog odnosa oca i sina je neophodan – ali ne uvijek i dovoljan – uzrok homoseksualnosti. 
Razmislite o tome!  Stoga,
Očevi: Vi možete da spriječite homoseksualnost kod Vaših sinova time što ćete se povezati s njima!
Ali ako to ne učinite, ne znači da je Vaš sin osuđen na homoseksualni način života.  Postoje i drugi faktori koji su u igri, a kasnije ćemo i njih razmotriti.

Osim rezultata koji se odnose na emotivnu privrženost oca i sina postoje i drugi aspekti tog međusobnog odnosa, ali je trend sličan.  Evo nekih od njih.  (Brojevi ne sačinjavaju zbir od 100% jer neki muškarci nisu mogli da odgovore na sva pitanja).
“H” predstavlja grupu od 106 homoseksualnih muškaraca; “K” predstavlja kontroliranu grupu od 100 heteroseksualnih muškaraca:             

 

H

K

Pacijent je očev miljenik

7

28

Brat ili sestra je očev miljenik

59

36

Pacijent se osjećao prihvaćenim od strane oca

23

47

Pacijent je hotimično mrzio oca

60

37

Pacijent je prihvatio svog oca

20

50

Pacijentov otac mu je pokazivao da mu se on sviđa i da ga voli

25

51

Otac je imao manje poštovanja prema pacijentu nego što je imao za ostalu braću u sestre 

42

19

Pacijent se slagao s ocem lakše nego s majkom

21

40

Pacijent cijeni da mu je otac divan

16

47

Da pravlino protumačimo ovu tabelu moramo prvo da se sjetimo dječaka koji se nije dobro povezao s ocem, to nije automatski značilo da će on postati homoseksualac. U stvari većina dječaka koji se nisu dobro povezali s ocem jeste na kraju postalo hetereseksualno. (Sjetite se: neuspjeh u pozvivanju jeste neophodan ali ne I dovoljan uslov za homoseksualnost). Dakle, koji su drugi faktori u igri kada je riječ o određivanju seksualne orijentacije? Koji faktori promoviraju heteroseksualan ishod?

Na primjer, pogledajte šesto pitanje! (“Pacijentov otac mu je pokazivao da mu se on sviđa i da ga voli”). Među homoseksualcima oko 25% jeste iskusilo ovakvu privrženost. Ipak to ih nije spriječilo da postanu homoseksualci jer nisu osjetili povezanost sa svojim ocem iako su iskusili izražaje ljubavi. Ali oko dva puta više (51 of 100) heteroseksualaca u kontroliranoj grupi jeste isksulilo tu ljubav. Jasno je da čak iako se sin ne poveže s ocem, očevo iskazivanje ljubavi promovira heteroseksualni ishod.

Dakle, na osnovu tabele, Možemo zaključiti da su sljedeći faktori (čak iako se sin I otac ne povežu) promoteri heteroseksualnog ishoda:

1. Biti očevo najomiljenije dijete (iako nije vrlina kada roditelj ima favorite).

2. Osjećati se prihvaćenim od strane oca.

3. Budite sigurni da sin ne mrzi svog oca (primjetite I to da je 37% u heteroseksualnoj grupi mrzilo svog oca ali su ipak postali heteroseksualci).

4. Budite sigurni u to da sin prihvata svog oca.

5. Otac pokazuje sinu da mu se sviđa I da ga voli.

6. Otac treba da ima puno poštovanje za svog sina i ostalu mušku djecu.

7. Sin treba lakše da izlazi na kraj s ocem nego s majkom.

8. Sin treba da smatra svog oca za divnu osobu.

Svi ovi aspekti međusobnih odnosa su tipično prirodne posljedice privrženosti. Ali u slučajevima gdje ne pođe do povezivanja, ovi drugi sekundarni aspekti će poduprjeti heteroseksualan ishod. Veoma je tužno to što mnogi očevi čiji sinovi nisu razvili svoj muški identitet, nemaju uopšte pojma šta se dešava. Njima je toliko vremena i snage oduzimao posao (možda zato što imaju veliku porodicu koju treba opskrbiti), da nisu imali dovoljno vremena za tog posebno ranjjivog sina.  Ali ima i onih očeva koji su radije igrali golf u svoje slobodno vrijeme, a ne bi nikako poveli svog sina na pecanje. Dole ćemo diskutirati o tome zašto je dječakov neuspjeh da se poistovjeti s muškim polom u ranim fazama života, obično i uzrok homoseksualnosti.

Ali, prvo da pogledamo kako ova studija ukazuje na to da homoseksualnost nije nasljedna. Ako ona uistinu jeste nasljedna bilo bi mnogo više muškaraca u homoseksualnoj grupi (H) koji bi kao djeca iskusili emotivnu privrženost sa svojim očevima.

Dakle, dozvolite mi da sumariziram sljedeće:
Ako je otac emotivno uključen u razvoj svog sina i njegov sin uspostavi dobru vezu s njim u svom ranom djetinjstvu, vjerovatnoća je skoro 100% da će taj sin završiti kao heteroseksualac.

Kasnije ću objasniti (pod stavkom broj 5) zašto postoji ovako jaka veza. Ali dozvolite mi da kažem da moje srce pati zbog te male djece koji imaju manjak muškog uzora u svom životu.  A krv mi proključa kada vidim kako te dječake neumorno ganja RFSL u svojim nastojanjima da što više njih regrutuju u svoje redove. 

Nazad na sadržaj

4. PARADA SRAMA
Jun 5, 2002. godine je bio jedan veoma sudbonosan dan za svu djecu koja nemaju roditelje u Švedskoj.  Tog dana je švedski parlament izglasao zakon koji omogućava homoseksualnim partnerima da usvajaju djecu.  Za donošenje ovog zakona je glasalo 198 poslanika a 38 poslanika je bilo protiv. Kako može bilo koja razumna i etička osoba da nenamjerno oduzme djetetu pravo da ima oca i majku, jer ima toliko heteroseksualnih parova koji gore od želje da usvoje dijete?  Do tada, kroz našu historiju uvijek smo se trudili da budemo brižni sa svojim najmlađima.  Više nego bilo šta drugo ovo ukazuje na nivo do kojeg su naši političari spali ne bi li udovoljili homoseksualnom lobiju.  Kakva li sud očekuje te ljude?

Ovako je izgledala Parada srama kada je Parlament glasao o tom predlogu zakona 2001/02:123 (ref.17)

Predlog. 2001/02:123
LU27 Partnerstvo, usvajanje itd.
Tačka 1 (Otklanjanje predloga o usvajanju i starateljstvu)
1. Prijedlog
2. Rezervacija (kd)
Glasanje:
198 za prijedlog
38 protiv
71 suždržani
42 neprisutni
Parlament je usvojio prijedlog.
Raspodjela datih glasova:
Za prijedlog:
118 Socijal Demokrata, 9 Umjereni, 34 Ljevica, 12 Centralna partija, 15 Ekološka partija, 9 Narodna partija
Protiv prijedloga:
1 Umjeren, 37 Kršćanske demokrate
Suždržani: 60 Umjerenih, 4 Centralna partija, 6 Narodna partija
Neprisutni: 13 Socijal Demokrata, 11 Umjerenih, 9 Ljevica, 5 Kršćanske demokrate, 2 Centralna partija, 1 Ekološka partija, 1 Narodna partija.
Ane-Katrine Dunker (u) and Runar Patrikson (pp) su pribilježili da su namjeravali da budu uzdržani ali su zabilježeni kao da su glasali “Za”

Kao što možete vidjeti iz ovog oficijalnog glasanja, samo je 37 ČP (članova parlamenta) iz Kršćansko demokratske stranke glasalo protiv ovog zakona. Neka im je čast.  “Umjerena stranka” se u stvari zalagala samo za homo starateljstvo ali ne i za usvajanja naše djece od strane homoseksualnih partnera. Nelakovjeran stav. Razmislite o tome!  Da li bi Umjereni ČP pristali na to da im homoseksualci odgajaju njihovu djecu?

Zamislite da je u pitanju Vaš sin!  Zamislite, kada bi Vi – zbog okolnosti koje su izmakle Vašoj kontroli – morali da dozvolite da se neko drugi stara o Vašem djetetu. Recimo da u tom slučaju možete da birate između muža i žene koji imaju normalan brak s jedne strane, a s druge birate par homoseksualnih muškaraca.  Šta biste izabrali?  Tek kada čovjek ozbiljno razmisli o tome što se dogodilo tog sudbonosnog dana (Jun 5, 2002), shvati kako je nemaran i okrutan čin to bio prema svoj najranjivijoj djeci.  I to su odobrile sve stranke u našem Parlamentu osim Kršćanskih demokrata.  Kako mogu živjeti sa sobom ostali ČP?  Kako mogu da se pogledaju u ogledalo svaki dan znajući da su izdali bespomoćnu djecu?

Zakonodavna historija ovog prezrivog zakona
Kada su Socijal Demokrate (većinska partija u parlamentu) interno glasale kako bi se odlučili da li će glasati za ili protiv predlog zakona, oni koji su željeli da glasaju za taj zakon su preovladali samo za jedan glas
.  Oni koji su se protivili zakonu su bili kratki za jedan glas.  Ova činjenica nam ukazuje na to da je tek manje od pola Socijal Demokrata mislilo da je bolje za siročiće da imaju majku i oca.  Ipak, kada su glasali u Parlamentu ni jedan od njih se nije usudio da glasa u skladu sa svojom savješću.  Da su glasali u skladu s onim što im govori njihova savjest, izgubili bi posao, primanja i sve druge povlastice koje uživaju parlamentarci.  Ukratko, njihova vlastita finansijska korist im je bila važnija od dobrobiti djece koja su siročad.

Takođe moramo da istaknemo i to da su sljedeće velike organizacije jako suprotstavile ovom prijedlogu zakona o homo usvajanju: Spasimo djecu (Šv: Rädda Barnen), Dječiji Ombudsman (Šv: Barnombudsmannen), Mreža organizacija za usvajanje (Šv: Nätverket för Adoptionsorganisationer).

Dalje, opozicija se takođe oglasila kroz sljedeće organizacije: Socijalna služba, Nacionalni komitet za međunarodna usvajanja, Švedska asocijacija ljekara, Švedsko društvo psihologa, Socijolozi za pravdu u porodici, Nacionalno društvo porodičnih savjetnika, AFO Organizacija za potsvojčad i usvojenu djecu, Organizacija usvojene djece iz Koreje, Forum za usvajanje, Porodična organizacija međunarodnog usvajanja, Djeca na prvom mjestu, Nacionalna organizacija pravde za djecu (BRIS), Sekretarijat porodične pravde, Savjetodavni centar za usvajanje, Umreženi glas usvojene djece, Prijatelji djece.
[Na švedskom imena navedenih organizacija glase ovako: Socialstyrelsen, NIA (Statens nämnd för internationella adoptionsfrågor), Svenska Läkaresällskapet, Sveriges Psykologförbund, Familjerättssocionomernas Riksförening Föreningen Sveriges Kommunala Familjerådgivare, AFO-Organisationen för adopterade och fosterbarn, Adopterade koreaners förening (AKF), Forum för adopterade Förbundet Adoptionscentrum, Familjeföreningen för Internationell Adoption, Barnen Framför Allt - Adoptioner, Riksförbundet Barnens Rätt i Samhället (BRIS), Rädda Barnen, Familjerättssekreterarna, Adoptionsrådgivningen, Nätverket Adopterades Röst, Barnens Vänner]
Sve ove organizacije i stručnjaci su se usprotivili zakonu homo usvajanja. 

Na primjer, Švedsko društvo psihologa je dalo sljedeći komentar: “Ovaj prijedlog je zasnivan na pretpostavci da je dijete negdje na periferiji a roditelji su u sredini. Tekst ovog prijedloga ukazuje na potpun nedostatak razumjevanja za potrebe djeteta”.  (Šv: Promemorian har tillkommit utifrån en världsbild där barnet är perifert och föräldrarskapet står i centrum. Författningstexten uppvisar en total avsaknad av förståelse för och kunskap om barns behov. ]

A u intervjuu za novine Svijet danas (Šv: Världen Idag) Maja 18, 2005 Lars Ahlin, predsjedavajući čovjek Švedskog društva psihologa, je komentirao oštru reakciju koju je njegova organizacija priložila: “Mi se obično ne izražavamo na ovaj način ali u ovom slučaju vjerujemo da je ovaj pijredlog zakona imao velike nedostatke. Veliki problem je naš nedostatak razumjevanja toga u kojoj mjeri utiče na dijete to što će ono biti odgojeno od strane dva roditelja istog pola. Odabrali smo da predpostavimo koja je dječija perspektiva iako nemamo dovoljno znanja u ovom polju koje se zasniva na dokazima. Naravno da je ovo moralna dilema ali ne smijemo da eksperimentišemo na djeci. Kada bi sa sigurnošću znali da djeca neće biti izložena nepotrebnim rizicima stvari bi bile drugačije. Ali djeca ne mogu da se oglase sama za sebe.”
[Na švedskom: “Så här formulerar vi oss inte om det det inte upplevs som en verklig brist i promemorian. Bristen på kunskap om hur barn påverkas av att växa upp med två föräldrar av samma kön är ett stort problem.
- Vi har valt att inta barnperspektivet på grund av att det finns för lite kunskap
, den evidensbaserade forskningen saknas. Det är ju visst ett moraliskt dilemma, man kan inte göra experiment på barn. Kunde vi vara säkra på att barnen inte utsätts för onödiga risker, då hade det varit en annan situation.
- Barnen kan ju inte föra sin egen talan]

Nazad na sadržaj

5. Više o očevoj ulozi
Hajde da se vratimo pitanju, zašto je toliko važno da otac bude emotivno uključen u razvoj svoga sina?

Stara izreka kaže da majke stvaraju dječake ali da očevi stvaraju muškarce.  Kao još veoma malo dijete počinje da shvata da je svijet podjeljen na prirodne suprotnosti, odnosno na dječake i djevojčice ali i muškarce i žene. U tom periodu za dječaka nije dovoljno samo da posmatra te razlike. On takođe treba da odluči gdje pripada u svijetu koji je podjeljen na polove.  Djevojčice imaju mnogo lakši zadatak. Njena osnovna veza je već uspostavljena s majkom tako da ona ne mora da prođe kroz dodatni izazov razvoja, kroz “de-identifikaciju” od osobe koja joj je najbliža– a to je majka – odnosno ne mora da se identificira s ocem.  Ali za dječaka je stvar ubjedljivo drugačija.  On se mora odvojiti od svoje majke i mora rasti u razlici od njegovog osnovnog objekta ljubavi ako želite da ima ikakve šanse da jednoga dana postane muškarac heteroseksualac.  Ovo objašnjava zašto ima više homoseksualnih muškaraca nego žena. Prvi zadatak razvojnog plana muškarca je da se ne razvije u ženu.

Ovdje baš i počinje nevjerovatno važan zadatak svakog oca.  A u slučaju da otac nije tamo, posao počinje drugom muškarcu koji mora ispuniti njegovu ulogu. Ovo je veoma važno.  Zato što je malim dječacima konstantno potrebna pomoć i ohrabrenje kako bi se razvili u pravog muškarca. Otac mu mora pomoći da razumije da će i on jednoga dana biti kao njegov otac.  Na primjer, mali dječak i njegov otac se mogu okupati zajedno kako bi on shvatio da su oni isti te da će i on jednoga dana biti kao i njegov otac. Da je on jednostavno stvoren na taj način i to ne može biti promjenjeno. Ovo takođe znači da sin razvija veće pouzdanje u svog oca.Otac postaje uzor svome sinu. Mama postepeno treba da smanjuje svoj utjecaj nad sinom, i to kad dijete navrši 2 godine. Otac mora da pokazuje toplinu i brižnost prema svom sinu te da se ne ustručava da ga zagrli.  Neko je jednom rekao da ako otac ne grlli svog sina, drugi neki muškarac će ga zagrliti kasnije u životu, na jedan mnogo drugačiji način.  Ako ovaj prirodan i neophodan razvoj nije ohrabren, šanse su da će dijete propatiti od ”Poremećaja polnog identiteta – PPI” (na engleskom: Gender Identity Disorder – GID), koji je prvi korak za pre-homoseksualnog dječaka.

Molim Vas pribilježite sljedeće:
5:1
. Kao što smo pomenuli ranije, neće svi dječaci koji imaju emotivnog odsutnog oca, imati problema s polnim identitetom. Ali dječak koji ima oca koji je emotivno uključen i pruža mu podršku, najvjerovatnije ga neće mučiti problemi po pitanju njegovog polnog identiteta.

5:2. Problemi koji se tiču polnog identiteta češće utječu na dječake koji imaju osjetljiv temperament nego na druge dječake. Takvi dječaci su pogotovo ranjivi ako iskuse odbačenost a ne ohrabrivanje od strane oca. Takva situacije se lako može dogoditi ako, na primjer, dječak ima drugačije talente i prirodne darove nego svoja braća i otac. Otac je recimo zainteresiran za fudbal i možda već vodi svoje starije dječake na treninge i utakmice. A ako je očev treći ili četvrti sin bude zainteresiran za umjetnost i recimo muziku, lako se može dogoditi da otac zapostavi njegove interese te da ga čak i ne ohrabri u onome što je njemu drago.  Umjesto toga, otac mora da pruži posebnu pažnju i da posveti vremena njegovim interesovanjima i talentima te da ga ohrabri u toj oblasti. Te da dozvoli svom sinu da se nalazi s drugim dječacima koji imaju ista interesovanja.  Na taj način će on postati ”jedan od momaka”.  Dječak se ne smije predati majci na staranje te on na taj način postane ”mamina maza”.  Ukratko: otac mora da pomogne u razvoju muškosti svog sina na način koji gradi toplo povjerenje, poštovanje i naklonost među njima.  Sve to kako bi ste bili sigurni u to da će Vaš sin jednoga dana htjeti da bude kao njegov otac.

Problemi s polnim poistovjećivanjem se pojavljuju u različitim oblicima na različitim nivoima. U ekstremnim situacijama – takozvani Poremećaj polnog identiteta (PPI) – dječaci počnu da se igraju s lutkicama, oblače se u suknjice, itd.  Veoma je važno da roditelji zajedno usaglase da zaustave ovakvo ponašanje u ljubavi i bez odbacivanja ili zadirkivanja sina zbog toga.  Ali češći su blaži slučajevi ovakvog ponašanja, koji su zovu “polna protivurječnost” ili “polna zbunjenost”.  Ali svi dječaci kod kojih postoji bilo koja vrsta zbunjenosti su u opasnosti da postanu ”pro-homoseksualci”.  Takav dječak bi uskoro otkrio da nije poput drugih dječaka. Možda će se izolirati i biće zadirkivan od strane drugih dječaka jer će biti očigledno da on razvija svoju ženstvenost. Sve ovo će ga još više uvjeriti da je drugačiji od drugih dječaka. O, koliko je takvom dječaku potreban muškarac koji bi ga uvjerio da on jeste kao svi drugi dječaci te da će odrasti i biće kao i svi drugi muškarci.  Koliko bih želio da su svi muškarci svjesni ove potrebe, ne samo u životima svojih sinova nego i u životima ovih ranjivih dječaka koji nemaju oca. Te da će u skladu s onim što znaju spriječiti RFSL u svojim nastojanjima da se dočepa baš takvih dječaka.

Bez pomoći, ”pre-homoseksualni” dječak će se osjećati opuštenije i sigurnije među djevojčicama. Ali će biti unutra pokidan. S jedne strane će htjeti da bude poput ostalih dječaka a s druge će vjerovati da on najvjerovatnije to nije.  A kada uđe u pubertet slike se polako mjenja. Erotska draž je uvijek prema nečemu što je drugačije od mene. Te ako se dječak družio s djevojčicama dok je odrastao a u isto vrijeme se osjećao da je stran i čudan kada je među dječacima, tada će njega seksualno privlačiti drugi muškarci.

Homo lobi se zalaže za to da treba pre-homoseksualnoj djeci obezbjediti udoban razvoj (kako oni kažu) urođenog homoseksualnog identiteta.  Ali na Vama je, kao roditeljima (nanama i dedama) da to spriječite. Ali morate prvo biti uvjereni da homoseksualnost nije – ponavljam NIJE – usađena u gene.  Više o ovom možete saznati pod ”Laži broj 3”. 

Nazad na sadržaj

6. Zajedničke uloge oba roditelja
Druga najvažnija stavka u sprečavanju homoseksualnog ishoda kod Vašeg djeteta jeste da ga zaštitite od seksualnih predatora. (Uzor muškarca je na prvom mjestu).  Seksualno zlostavljanje djece je u porastu. U opsežnom istraživanju iz 1985. godine koje je sproveo Los Anđeles tajms sa 2.682 ispitanika, čak 16% svih muškaraca i nevjerovatnih 27% svih žena je izjavilo da su kao mali bili seksualno zlostavljani. Incest ne samo da ostavlja fizičke posljedice, nego i emotivne koje znaju biti još gore. Incest je jedan od glavnih faktora koji utječe na homoseksualni razvoj djeteta. Svako dijete koje je ikada bilo povrjeđeno na ovaj način jeste i 7 puta vjerovatnije da će postati homoseksualac. Ovo je pogotovo istina kada je riječ o djevojčicama. Osim toga, zlostavljano dijete ima mnogo veće šanse da će i sam postati pedofil. Ko što uzrečica kaže: “povrjeđeni ljudi povrjeđuju ljude”.

Takva nesretna djeca zahtjevaju posebnu pažnju koja bi im eventualno pomogla da zaliječe te duboke emotivne ožiljke. Nažalost, djeca koja potječu iz slomljenih domova su ta koja su najranjivija i to zbog nekoliko razloga.  Nije uvijek odrastao muškarac taj koji napastvuje djecu. Starije dijete ili adolescent, koji su najvjerovatnije i sami bili zlostavljeni, takođe mogu počiniti tu radnju. Dakle, u današnjem društvu koje posjeduje jako labave moralne standarde, društvo koje ima intenziviran fokus na sve što je seksualno, i gdje je tako rasprostranjena izopačenost, trebate biti veoma svjesni kakva je osoba s Vašim djetetom kada Vi niste prisutni. Majka i otac ovdje igraju veoma važnu ulogu.

Treći najvažniji faktor (u sprečavanju homoseksualnosti) jeste međusobni odnos i interakcija među roditeljima.  Sretan i ljubavi ispunjen međusobni odnos muža i žene jeste dobar protuotrov pre-homoseksualnog razvoja.  Pogotovo za sina. Očevo ponašanje prema supruzi će ostaviti neizbrisiv utjecaj kod dječaka. Dok bude odrastao on će kroz posmatranje učiti kako sve treba da funkcionira. Odnosno kako bi trebalo da funkcionira. Majka bi prije svega trebala da ukazuje poštovanje prema mužu, te bi trebala da ohrabri sina da popriča s tatom kada bude suočen s nekim važnim pitanjem ili problemom. Majka mora ”prepustiti” svog sina veoma rano.  Ona se mora polako odvajati kako bi dozvolila svom sinu da se on i tata čvršće povežu.  Ovo mora da se desi u prve 2-4 godine života. Ali je i pogrešno reći da ako se počne kasnije jeste prekasno. Nikada nije prekasno ali što se duže čeka jeste teži sam proces ”odvezivanja” od majke.  Majka također treba da se izbori s kušnjom te da ne “preuzme stvari u svoje ruke oko kuće” čak iako možda ima više obrazovanja, bolji posao ili je jednostavno pametnija od svog muža.

Sve ovo uzajamno djelovanje će kod djeteta probuditi želju da postane kao svoj tata. To pomaže dječaku da postane samouvjeren i siguran u razvoj svoje muškosti, a istovremeno posmatra brižno i uz puno ljubavi kako tata tretira svoju ženu.  Prelijepo je kada su ove sile u harmoniji na način na koji su zamišljeni da funkcioniraju. Ali ni jedan brak nije savršen. Barem ne uvijek. Naravno da neće neki ispadi od Vašeg načiniti sina homoseksualca. Ali osnovna pravila interakcije među roditeljima u sprečavanju homoseksualnosti kod djece jesu očigledna i dobro shvaćena.

Šta će biti s djetetom koji – zbog mnogih razloga – nema oba foditelja, majku i oca? Pa, zadatak je teži ali daleko od izgubljenog. Na kraju krajeva, većina dječaka koji odrastaju bez tate neće postati homoseksualci. Takođe bi mogli da diskutiramo o tome da je gore djetetu što ima oca koji ga zlostavlja, nego da uopce nema oca.  Ovo je pogotovo istina za dječake koji su bili zlostavljani od strane oca ili očuha. Djeca samohranih majki uglavnom budu u redu ako se dječak dobro upozna s nekim rođakom (ujkom, dedom, itd.). U stvari bilo koji muškarac koga majka dobro poznaje i vjeruje mu, može postati zamjena koja bi služila kao dobar muški uzor za dječaka. Također, ako sin samohrane majke ima mnogo sestara, majka mora paziti da se on ne počne igrati sa ženskim igračkama jer treba da se igra sa svojim igračkama za dječake. Samohrani otac se susreće s drugom vrstom problema. Djetetu je naravno potrebna i majka. Međutim, brižan otac pun ljubavi će imati manje poteškoća prilikom sprečavanja homoseksualnosti kod svog sina nego samohrana majka.  Zapamtite:da majke stvaraju dečake ali da očevi stvaraju muškarce.

Aktivnosti gej lobija (uglavnom RFSL-a) u našim školama danas, u suradnji s popularizacijom homoseksualnog načina života u medijima i u društvu, su u velikoj mjeri otežali roditeljima posao spasavanja svog djeteta od mreže homoseksualnosti.  Nedavno sam naišao na ovaj članak (ref.19) u “Večernjim novostima” (Šv: Aftonbladet), dnevne novine u našoj zemlji.  Ovdje je predložen najgori mogući lijek za pre-homoseksualnog dječaka. Kaže ovako:

“Kada ste posljednji put sinu poklonili lutku? Stručnjak: Mi podsjvesno odgajamo vlastitu djecu kroz zastarjele polne uloge”.

Koliko je važno ovom “stručnjaku” da odgajamo našu djecu po novim polnim ulogama?!  Kako bi postali isfeminizirani?! Kako bi pokušali da ih navedu na zabunu polova?! Nema drugog zaključka kojeg možemo da izvučemo iz ovog smeća.  A ova poruka se čuje svugdje i na svim nivoima, u školama, društvu, medijima i zabavnoj industriji.  Homoseksualna zajednica zna da se homoseksualnost razvija iz pre-homoseksualnosti koja potječe od zabune polova. Kroz svoja đavolska djelovanja oni su krenuli na našu djecu na na jedan podmukao način samo kako bi se opskrbili moći i novim članovima.  A to sve ide na račun najmlađih i najranjivijih među nama. Zar je moguće biti zlobniji?

Moj san je da će jednog dana postojati “Fondacija spasite djecu” koja bi se suprotstavila ovom đubretu. Za ciljnu grupu bi trebala da ima djecu u opasnoj zoni. Mogla bi da djeluje na mnoge načine ali bi jedna od smjernica bila ta da se pomogne dječacima da se povežu s muškarcima koji bi im služili kao uzor prilikom njihovog razvoja u muškarca.  To bi moglo da podrazumjeva sponzorisanje ljetnjih kampova, gdje su vođe sretno oženjeni muškarci heteroseksualci koji imaju visoke moralne standarde i želju da pomognu dječacima koji odrastaju bez oca.  Za dodatne informacije o ulozi oca pročitajte “Iskustvo dedinjastva homoseksualnog muškarca” od Dale O’Lerija za NARTH (ref.20)

Nazad na sadržaj

7.  Napadi homo lobija na ljude koji se ne slažu s njihovom agendom u Americi
Opsežna studija i zaključci koje je izvukao Irving Bieber i njegov tim (REF.4) – koji su potvrđeni i u kasnijim istraživanjima – su iznudili nevjerovatan gnjev homo lobija u ”oba APA” (Američka psihijatrijska asocijacija i Američka psihološka asocijacija).

Rezultati tako iskrene studije nisu smatrane za ”politički ispravne” u današnjem društvu. A Bieber je bio tretiran u skladu s time. Na primjer, kada je Bieber mnogo godina kasnije držao govor na APA konferenciji, pod naslovom ”Homoseksualnost i Tran seksualnost” bio je u više navrata veoma nepristojno i grubo prekidan od strane potstrekivača homoseksualnog lobija unutar APA. Drugi istraživač – Ronald Bajer koji je u to vrijeme bio kolega na Hejstings institutu u Nju Jorku – opisuje taj slučaj u svojoj knjizi (Homoseksualnost i američka psihijatrija: Politika dijagnoze, Nju Jork: Bejsik buks, 1981; strana 102-103; REF.1 strana 33) na sljedeći način:

“Bieberova nastojanja da objasni svoj stav…. su naišla na podrugljivo smijanje….[Jedan] Protestvovač ga je nazvao ­_____.
‘Pročitao sam tvoju knjigu, dr Bieberu, te da je tvoja knjiga govorila o crncima kao što govori o homoseksualcima, izvukli bi Vas napolje i uhapsili a Vi biste snosili pune zasluge za to.’”

Bajer nastavlja:
Ta taktika je upalila.  Podlegavši pritisku, organizatori sljedeće APA konferencije 1971. godine su se saglasili da održe posebnu tribinu – ne na temu homoseksualnosti nego da je održe homoseksualci.  Zatim je stigla i prijetnja da ako se ne odobri ova tribina, ‘Oni će [homoseksualni aktivisti] ometati mnogo više nego samo jedno predavanje.”

Ali ta tribina nije bila dovoljna.  Bajer nastavlja:
“..….. [Oni] su se obratili kolektivu Oslobodilačkog gej fronta (na engleskom: Gay Liberation Front)” kako bi se u Vašingtonu, maja 1971. godine održale demonstracije. Rame uz rame s kolektivom [oni] su razvili detaljnu strategiju poremećaja, obraćajući pažnju na najsitnije logistične detalje.

Trećeg maja 1971. godine psihijatri koji su protestirali su upali na sastanak svojih uvaženih kolega. Zgrabili su mikrofon i predali ga jednom od aktivista koji je izjavio:
‘Psihijatrija je ovaploćeno zlo. Psihijatrija je objavila nemilosrdan rat protiv nas.  Vi ovo možete da shvatite kao našu objavu rata vama... Mi vas sve odbacujemo kao naše vlasnike.’

Aktivisti su tada obezbjedili sastanak s APA-ovim komitetom za nomenklature. Njen predsjedavajući je tada dozvolio mogućnost da možda homoseksualno ponašanje nije znak psihološkog poremećaja, te da se Dijagnostički i statistički priručnik (DSP) najvjerovatnije treba usvojiti ovo novo razumjevanje stvari.

Uskoro nakon tog događaja APA je izbrisala homoseksualnost iz DSP-a kao poremećaj. To se znači nije zasnivalo na naučnim informacijama nego na nepristojnom i nasilnom ponašanju homoseksualnih aktivista unutar APA.  Interesantno je pročitati cijelu priču na linku REF.1 strane 32-35.

Dakle, tako je počela nova epoha u kojoj velika većina psihijatara i psihologa više ne pomažu roditeljima da spriječe razvoj homoseksualnosti u njihovoj djeci.

Nazad na sadržaj

8.  Napadi homo lobija na ljude koji se ne slažu s njihovom agendom u Švedskoj
Što se tiče nagle sodomizacije naše zemlje, prekretnice su bile sljedeće (izvor: http://www.gluefox.com – Tamo kliknite na stranični meni pod "Dagens Adrenalinklick" i tamo izaberite “Homosexualitet -- en naturlig yttring av människans sexualitet, eller...? " (ref.21):

Sve do 1944. godine homoseksualni čin između odraslih ljudi bila je protivzakonita radnja koja je bila smatrana za nešto sto je neprirodno i iskvareno. Tokom vremena psihološka perspektiva o homoseksualnosti je postala dominantna, gdje je početak homoseksualnosti bio smatran za psihološki poremećaj koji je ukorjenjen usljed traumatskih iskustava u djetinjstvu. U medicinskoj enciklopediji (Šv: Medicinsk Uppslagsbok) koju je Ack Renander izdao 1969. godine (dugo vremena je smatrana za švedsku medicinsku konkordancu) nalazimo sljedeću definiciju: ”Slab seksualan nagon, upućen prema istom polu”, a Nostedtova enciklopedija (Šv: Norstedts Uppslagsbok) koja je izdata 1973. godine, objašnjava homoseksualnost na sljedeći način: ”Izopačen seksualni nagon prema istom polu. Suprotnost je heteroseksualnost, što je normalan seksualni nagon”.  

Ubrzajmo sada do 2001. godine i tog homoseksualnog nastranog okupljanja u Štokholmu koji je nosio naslov Festival ponosa. U šatoru koji je pripadao Asocijaciji liberalane omladine (Šv: Liberala Ungdomsförbundet) glavna atrakcija je bila da se pikado strelicama gađaju velike slike Alf Svensona, Pape, u Ulf Ekmana (vođa Riječi života; novi karizmatska denominacija u Švedskoj). U ovoj situaciji možemo da govorimo o mržnji i potstrekivanju nasilja protiv određenih ljudi ali i grupa ljudi koje predstavljaju ove javne ličnosti. Možemo samo da se pitamo kakva bi bila reakcija medija da su recimo na jednoj kršćanskoj konferenciji imali sličnu akrakciju gde bi ljudi strelicama gađali slike ”kršćanofoba” iz RFSL-a, a ispod tih slika da stoji tekst: ”Udri pedera”. Takvo nešto je naravno nemoguce za ljude koji vjeruju u Boga. Međutim, RFSL se ne ustručava da potstrekuje mržnju protiv religioznih ljudi. Nemaju ni trunku tolerancije prema određenim ljudima.

Evo još nekih dodatnih primjera potstrekivanja mržnje od strane homoseksualaca u Švedskoj danas: U omladinskom časopisu ”Lava”, koji je grad Štokholm izdao 2003.godine (plaćen sredstvima poreznih obveznika) je obuhvatao i ilustrovan strip koji je predstavljao kako Sivert Oholm ima seksualne odnose s Alf Svensonom.  Ispod stripa je izvjesni autor Uje Brandelius dodao tekst koji glasi: “..… Sve se radi o tome da se zauvjek sa lica zemlje otarasimo svih bajatih, pokvarenih, muških kršćana koji smrde na prokleti stari sistem moralnih vrijednosti”. Hans-Goran Bjork (koji je između ostalog i novinar za časopis ”Svijet danas” s jakim vezama unutar ”Riječi života”) je ovaj crtež i teks prijavio ministarstvu pravosuđa (Šv: Justitiekanslern; JK) i Ombudsmanu za pravdu (Šv: Justitieombudsmannen; JO).  Obje ove ustanove su se složile da je taj crtež prihvatljiv te da neće biti sankcioniran.  Uporedite samo tu odluku s oštrim legalnim progonom Pastora Åkea Grina kada je on govorio protiv homoseksualizma i ostalog seksualnog grijeha.

U Švedskoj danas postoje mnogi zvanični centri i ogranci vlade koji su pod jakim utjecajem homolobijeve agende. Počevši od Vrhovnog suda u Švedskoj (Sw: HD or Högsta Domstolen) pa sve redom. To se ne dešava samo na političkom nivou. Većina u ”Crkvi švedske” – koja je već vjekovima dobrim dijelom finansirana sredstvima poreznih obveznika – je pod jakim utjecajem interesa homo lobija. Međutim, čak i u ovoj crkvi ima solidan broj članova kao i sveštenika, koji se ne slažu s polisama koje nameće vodjstvo.

Nadbiskup Hamar i njegova sestra lezbejka, vikar Ana Karin hamar iz Upsale, su u prvim redovima kada dođe do promjena doktrina vjekovnih tradicija u švedskoj (luteranskoj) crkvi. Za više informacija o (s par izuzetaka) veoma prostoj reakciji kršćana na navalu homoseksualizma idite na Br.6. Za vrijeme ”Večeri kulture” u Upsali 19.09.1998. godine, oni us organizirali ”misu/bogosluženje” u katedrali grada Upsale, gde su predstavili takozvanu Ece homo egzibiciju
. Ona se sastojala od crteža koji su predstavljali Isusa, ne samo u homoseksualnom okruženju, nego kao da je i On bio homoseksualac. Predstaviti Isusa na taj način za vrijeme ”bogosluženja” na jednom svetom mjestu kao što je katedrala u Upsali, u stvari predstavlja dobru sliku onoga što se dešava u Švedskoj posljednjih tridesetak godina.

Pod ovakvim okolnostima skoro da je nemoguće roditeljima da nađu psihologa ili psihijatra koji bi htio da im pomogne s problemima koji se tiču zbunjenosti polova s kojima se suočavaju njihova djeca. Izuzev, naravno, opcije da ohrabre roditelje da dozvole svojoj djeci da se razviju u homoseksualnog muškarca ili ženu. Švedska asocijacija psihologa (koja trenutno broji oko 8500 članova) je osnovana 1955. godine. A 1998. godine su izdali njihov ”Etički principi profesionalnih psihologa u nordijskim zemljama” (Šv: "Yrkesetiska Principer för psykologer i Norden").

Osim ostalih stvari ono nalaže da moraju “poštovati razlike imajući u vidi individualne, uzorne i kulturne aspekte koji se odnose na nivo funkcionisanja, pol i seksualnu orijentaciju”. Ovo Vam možda zvuči kao nestvarno (takođe tako zvuči i u švedskom originalnom tekstu). and it does in the Swedish original text as well).  Ovdje je važna fraza ”poštovati seksualnu orijentaciju”. Kombinacija “informiranja javnosti” i ”žalbi koje se odnose na psihologe” ima prijeteću konotaciju za bilo kog psihologa koji bi eventualno želio da pomogne roditeljima da spriječe homoseksualnost kod svog djeteta.

Do sada smo se pozabavili s Laži broj 1 (da su oba načina života podjednako poželjna) i Laži broj 2 (da ne možete uticati na buduću seksualnu orjentaciju svog deteta). Dakle, hajdemo dalje na Laž broj 3.

Nazad na sadržaj

Laž broj 3: Seksualna orijentacija je nasljedna.  Određuju je geni.

1.    Pristrasni rezultati istraživanja koje je sproveo homo lobi
Američka psihijatrijska asocijacija (APA) je izdala dokument tipa vodiča za svoje stručnjake pod naslovom Dijagnostični i statistički priručnik – DSP (na engleskom: Diagnostic and Statistical Manual – DSM).  Sve do 1973. godine homoseksualnost je smatrana za bolesno ponašanje koje zahtjeva tretman. Ali te godine, bez sproveđenja studija koje bi služile kao osnova, APA je objavila da je homoseksualnost normalno ponašanje. Gore smo naveli kako se sve to dogodilo na jedan veoma nedemokratski način koji je u suštini bio jako grub i opak, a sproveden je od strane homoseksualaca unutar APA i njihovih simpatizera.  (REF.1; strane 32-36). Samo dvije godine nakon sto su donijeli ovu odluku, Američka psihološka asocijacija (za koju se takođe koristi skraćenica APA, i koja ima tri puta više članova) je donijela istu odluku. Kada su donesene ove ključne odluke odjednom je postalo neprikladno da se pokuša pomoći roditeljima koji pokušavaju da spriječe razvoj homoseksualnosti kod svoje djece. Oni koji su se usudili zastupati ovo, bili su oštro kažnjeni.


Kako je vrijeme odmicalo od 1973. godine, tako su homoseksualci i njihovi simpatizeri stjecali sve više utjecaja unutar obje APA. Do te mjere da su danas u stanju da vrše pravu cenzuru svih istraživanja koja se vrše u oblasti homoseksualnosti, pogotovo one koje se tiču njenog početka i uzroka. Homoseksualci su danas veoma prezastupljeni u bihevijoralnim naukama.  Stoga, kad god je objavljen novi izvještaj istraživanja neophodno je da saznate ko je taj izvještaj sačinio, koja je njihova seksualna orijentacija i ko je finansirao taj projekat.  Jako je tužno što sve tako funkcionira. Ali jednostavno to je tako danas i zbog toga smo imali prilike posljednjih par decenija da vidimo toliko mnogo izvještaja na ovu temu koji su bili puni predrasuda, pa čak i laži. Cilj homoseksualne agende je da pokaže putem ”istraživanja” – i objavljivanjem rezultata putem medija – da je homoseksualnost genetske prirode. Kada kasnije istraživanje otkrije da je rezultat pređašnjeg pogrešan ili čak lažan, o ispravkama ne možete čuti ništa u medijima. Dole ću kasnije navesti više ovakvih primjera.

Ali moramo prvo razmotriti zašto postoje ovako zastrašujuće predrasude, ne samo u naučno istraživačkim radovima nego i u medijima koji razglašavaju njihove rezultate širim masama ljudi. Ankete su nam ukazale na to da su homoseksualci i njihovi simpatizeri veoma prezastupljeni u medijima. Kao primjer možemo dati, Nju Jork tajms i Vašington post – vodeće novinske organizacije ”starog medija” – čija redakcija je većinski homoseksualna. Ovo je možda ekstreman slučaj, ali ovaj trend je isti u svim medijima. A same novine naravno da nikada ne pišu o ovoj ukorjenjenoj predrasudi. Nikada se ne bi usudili da kažu koliko homoseksualaca imaju u svojoj redakciji.

Zašto je toliko važno da napomenemo ovu situaciju?  Svi mi formiramo vlastita mišljenja i stavove koji počivaju na onome što smo videli, pročitali i čuli. Svi! Dakle, naša uobičajena i zajednička mišljenja su u velikoj mjeri formirana od strane naših medija. Pogotovo televizijom. I u zemlji poput naše gdje imamo ograničen broj kanala koji su na švedskom jeziku, naš izvor informacija – za našu širu populaciju – je stvarno veoma ograničen.

U SAD, Nju Jork tajms je nedavno dao uputstva svojim novinarima – a ima ih mnogo u čitavom svijetu – o tome kakve izvještaje mogu da podnose kada je u pitanju homoseksualnost.  Na primjer, evo kako treba da pišu kada su u pitanju gej prava: ”Zagovornici homoseksualaca su zabrinuti zbog izraza ‘gej prava’ jer na negativan način navodi ljude da vjeruju da gejevi imaju više prava od ostalih ljudi. Gej zagovornici više vole izraz ‘jednaka prava’ ili ‘građanska prava gejeva’. Ako već morate da koristite termin ‘gej prava’ – na primjer u naslovima gdje je mjesto premija – morate tačno definirati u tekstu o čemu se radi.”


Pošto je agenda homo lobija da istjera svoju poruku medijima, koliko bi im bilo bolje da onda u stvari i budu
u medijima.  I to na vodećim mjestima.  Homoseksualci novinari su 1990. godine osnovali vlastitu nacionalnu asocijaciju koja se zove, Nacionalna lezbejska i gej novinarska asocijacija – NLGNA (na engleskom: The National Lesbian and Gay Journalists Association – NLGJA), koja je postala veoma utjecajna. Na proslavi njihove desete godišnjice koja se održavala od 7.-10. septembra 2000. godine u San Francisku, imali su nadrealnu diskusiju na jednom od glavnih sastanaka. Tada je tribina razmatrala sljedeće pitanje: “Da li novinar, kada izvještava o vijestima koje se odnose na homoseksualnost, snosi odgovornost da obuhvata tačke gledišta koje se protivrječe homoseksualnim? Jedan od učesnika koji radi za vodeću novinsku agenciju (Džefri Kofman) je tom prilikom dao sljedeću izjavu: ”Ovo čitavo pitanje ‘uravnoteženosti’ koje bi mi kao novinari trebalo da postignemo…. kao kada pišemo i o crnačkoj zajednici, nikada nisam vidjeo vijesti gdje pokrivamo jedan aspekt priče pa zatim istrčavamo kako bi što prije otišli do Klana da zabilježimo i njihovu stranu priče: Pa moram da krenem sada da uradim i interviju s Klanom?! Kako biti nepristrasan?” Paula Medison, potpredsjednik različitosti za NBC i urednik vijesti za WNBC u Nju Jorku, je u skladu s tim nastavila: ”Saglasna sam s njim! Ne vidim zašto bi mi morali tako da izvještavamo i tražimo... apsurdan i lud pogled na stvari samo da bi imali situaciju iz još jedne perspektive.”  Na to je Kofman dodao: ”Svi smo mi viđali i dalje viđamo mnogo izvještaja koji obuhvataju perspektive ljudi po gej pitanjima, o to ljudi koji su netolerantni a možda i nekvalificirani da ih razmatraju.”

Ovdje je poruka bila veoma jasna: Pošto su oni koji imaju drugo mišljenje o cijeloj stvari netolerantne zadrtice, nećemo im uopce dati da imaju pravo na glas u medijima. Ljudi, mi smo došli do ovog netolerantnog gledišta gej lobija u našem opasnom, u-propast-upućenom svijetu.

Direktiva koja je novinarima stigla iz Nju Jork Tajmsa, da više ne koriste izraz ”gej prava” jeste proturječna prvobitnim preporukama u ranijoj knjizi Kirka i Madsena (”Posle bala: Kako Amerika ’90-ih može da pobijedi svoj strah od homoseksualaca”). Niko nije bolje razotkrio zlobne marketinške metode Kirka i Madsena od Davida Kupeliana u njegovoj knjizi pod naslovom “Marketing zla: Kako nam radikali, elitisti i pseudo-stručnjaci serviraju korupciju prerušenu u slobodu” (na engleskom: The Marketing of Evil: How Radicals, Elitists, and Pseudo-Experts Sell Us Corruption Disguised as Freedom).  Za dobar opis knjige kliknite ovdje (ref.22).

David Kupelian piše u svojoj knjizi: “Možda se pitate: Kada i gdje će se ovaj valjak javnih odnosa ”gej prava” zaustaviti? Njihov priželjkivan konačan ishod nije samo da homoseksualnost bude prihvaćena u potpunosti te da budu dozvoljeni brakovi istog pola, nego i da se zabrane pa čak i navedu kao protivzakonite javne kritike homoseksualnosti, uključujući i citiranje Svetopisamskih tekstova koji ne odobravaju homoseksualnost. Drugim riječima, zakonom potpuno prigušivanje kritike. Ovo već i jeste slučaj u Kanadi i dijelovima Skandinavije.”

Dakle danas, jadni oni novinari koji se usude da izraze svoje mišljenje a da nije politički ispravno. To bi moglo unistiti svačiju karijeru. U našoj zemlji situacija je gora nego u SAD. Stoga, i nije bilo neko veliko iznenađenje kada je Švedska TV (”SVT”) – s monopolom jer su financirani putem obaveznih naknada za licencu – primila prestižnu ”Duginu nagradu” jer su tako uspješno promovirali njihovu agendu.

Na jedan način razumljiva je to da novinari i zabavljači, koji rade u medijima i zabavnoj industriji, rade prekovremeno da bi drugi ljudi prihvatili njihov način života. Ko ne želi da bude prihvaćen? Ali sam toliko tužan da se to dešava na račun najranjivije djece i roditelja kojima je uskraćeno da znaju činjenice na ovu temu.

Ono što se objelodanilo na naučno istraživačkom simpozijumu 1996. godine na temu ”seksualna orijentacija” je veoma poučno u ilustrovanju sila i metoda na djelu. Jedan od istraživača, Skot Heršerger, je pretpostavio da će sudovi biti pod većim pritiskom da se suprotstave diskriminaciji protiv određene grupe ljudi ako se ta grupa identificira da ima biološke a ne osobine bihejviorizma. On je rekao suosećajnoj publici: ”Ocjene javnog mnjenja, plus empirijsko istraživanje, nam uvijek govori da postoji pozitivan uzajamni odnos između narodnih vjerovanja u nepromjenjivost osobine i njihovog prihvatanja te osobine. Dakle, što više osoba vjeruje da je homoseksualnost ili seksualna orijentacija biološka tim bolje će se ta osoba osjećati u vezi toga." Drugim riječima, poruka je bila sljedeća: Hajde da proizvedemo naučno istraživačke radove koji će ukazati da je “homoseksualnost ili seksualna orijentacija biološka a ne stvar odabranog načina života!”  Stoga, ne treba da nas čudi to što toliko ”smiješne nauke” ide prema nama. Sve to u pokušaju da im ljudi povjeruju. Njima je nebitno to da li je određeni naučno istraživački rad iskren. Čini se da bilo kakvo objašnjenje homoseksualnog ponašanja – osim Svetog Pisma (Rimljanima 1 poglavlje) – je prihvatljivo mnogim ”naučnicima” u oblasti psihologije. Ali i lakovjernim medijima i javnosti! Kroz sve ovo prolaze kako bi opravdali jedan način života koji je tako štetan za individualca i društvo. Razmislite kako bi bilo da sva finansijska sredstva za istraživanje (koja obično potiču od homoseksualaca) budu usmjerena na ovakvu vrstu istraživanja. 

Istražiteljske aktivnosti koje se odnose na homoseksualnost spadaju u dvije glavne kategorije: 1) teorije psihologije okruženja i 2) Biološke teorije. Do sada, naše diskusije su vođene na temu teorije psihologije okruženja.  Sada ćemo obratiti pažnju na biološke teorije koje dalje mogu biti podjeljena na tri oblasti istraživanja

-  Hormonalna hipoteza odrasle osobe
-  Genetska hipoteza
-  Prenatalna hormonalna hipoteza

Hormonalna hipoteza odrasle osobe.  Jedno vrijeme je bilo špekulacija da postoji razlike seksualnih hormona između heteroseksualnih i homoseksualnih odraslih osoba. Danas je dokazano da to nije slučaj te je ta oblast istraživanja irelavantna danas.

Genetska hipoteza.  Ova oblast istraživanja je odvukla najviše pažnje proteklih nekoliko decenija. Stoga, ćemo joj i mi sada posvetiti pažnje. To je također i oblast u kojoj se najpouzdaniji zaključci mogu donijeti.

Nazad na sadržaj

2. Kalman
U potrazi za mogućom genetskom pozadinom homoseksualnosti, još davno su s velikim interesovanjem proučavani identični blizanci (jednojajčani blizanci). Radi veoma očiglednih razloga. Dobro je poznato da identični blizanci dijele iste karakteristike od rođenja. Ako na primjer, jedan od blizanaca ima plave oči, i drugi identični blizanac će isto uvijek imati plave oči. I tako dalje. Dakle, ako postoji ”gej gen” oba identična blizanca će ga isto imati te bi i jedan i drugi imali istu seksualnu orijentaciju. A pogodite šta? Baš to je i ustanovila Kalmanova studija 1952.godine. U ”Časopisu nervnih i mentalnih oboljenja” on je objavio rezultate koji su ukazali na to da je 100% učestalost homoseksualnosti kod jednojačanih blizanaca (identical twins).  Vidi REF.5; strana 71.  U to vrijeme je to bilo nametano kao najjači dokaz da se porijeklo homoseksualnosti krije u ”genima”. Postojao je samo jedan problem kod ovog naučno istraživačkog rada. To je bila krivotvorina! Te nije podnijela kritičko razmatranje. Razmislite o tome. Kasnije je bilo prilično lako odrediti da među mnogim identičnim blizanzima koju je obuhvatila studija bilo je mnogo onih (u stvari većina) kod kojih je samo jedan od oba razvio homoseksualnost. Ovo je bio jedan od ranijih primjera naučne neiskrenosti koja je inficirala istraživanje u ovom polju radi politiziranja istraživanja.
  Kalman, sada već bez ugleda, je kasnije tvrdio da su njegovi rezultati ”statistički uzorak.”

Nazad na sadržaj

3. Bejli-Pilard (1991)
Ali interesovanje za identične blizance je ostalo. Radi istih očiglednih razloga. Da li je moguće da postoji gen koji određuje čovjeka na homoseksualnost ali da su u igri takođe i okolni faktori. Iako procenat usaglašenosti očigledno nije bio 100%kao što je predložio Kalman, da li je ipak moguće mnogo veći nego 2%-4% što je nasumično sparivanje predvidjelo pozivajući se na taj procenat homoseksualaca unutar cjelokupne populacije.

Imajući to u vidu i druge studije su sprovedene na tu temu. Jedna takva studija je sprovedena 1991. godine od strane Majkla Bejlija s Nortwestern univerziteta i Ričarda Pilarda s Medicinskog odsjeka, Bostonskog univerziteta.  Njihov izvještaj (REF.5; strane 72-78) je bio veoma rasprostranjen široj javnosti te ga i dan danas homoseksualni lobi koristi u medijima (ne bi li ga servirao lakovjernoj javnosti).  Pilard je homoseksualac.  Oni su sljedeće rezultate (ref.17) predstavili u izvještaju.

Jednojajčani blizanci (identični blizanci):  52% PC (29 od 56 = 52%)
Dvojajčani blizanci (ne-identični blizanci): 22% PC (12 od 54 = 22 %)
Braća i sestre a nisu blizanci: 9% PC (13 od 142 = 9%)
Usvojena braća i sestre: 11% PC (6 od 57 = 11%)

Bajli i Pilard koriste termin PC, Probandwise Concordance što znači sljedeće:
Za identične blizance “52% PC” znači da 52% identičnih blizanaca koje su oni našli, oba brata imaju homoseksualno opredjeljenje. Na prvi pogled, ovo se možda i čini kao dobar argument da stvarno postoji ”homo gen”. Ovih 52% kod identičnih blizanaca nam govori da kod svakog identičnog blizanca postoji 52% šanse da će i njegov brat blizanac takođe biti homoseksualac. Taj postotak je mnogo veći nego očekivanih 2-4% koji se zasnivaju na procentu homoseksualaca sveukupnog stanovništva.

U to vrijeme, mnogi su smatrali da je rezultat ovog istraživanja dokaz da je homoseksualnost (ako ne 100%) svakako u velikoj mjeri genetske prirode. Ono što šira javnost nije znala, jer je Pilard vješto sakrio, je bila činjenica da je postojala veoma jaka ”predrasuda u primjerima”. Ostali istražitelji koji su slijedili nisu uspjeli da proizvedu slične rezultate. Tada je izašlo na vidjelo da su Bejli i Pilard zapravo utjecali na rezultate uzornog stanovništva na taj način što su ih regrutovali putem oglasa u pro-gej časopisima.

Važno je da shvatimo sve implikacije ovoga. Za homoseksualnu zajednicu je bilo važno da dokažu ovu genetsku hipotezu iz tri razloga: 1) ako je uzrok homoseksualnosti genetske prirode, društvo ne bi trebalo da bude zabrinuto ako oni regrutuju mlade adolescente u svoje redove i 2) desetostruko veća stopa seksualnog zlostavljanja djece među homoseksualcima se na taj način, ukoliko je ono genetskog porijekla, ne bi pripisala predisponiranoj homoseksualnosti djece; i 3) postojala bi sveopšta prihvaćenost homoseksualnog načina života jer u tom slučaju on se ne bi vodio kao njihov izbor nego jednostavno kao njihovo urođeno stanje.

Nazad na sadržaj

4. Bejli-Dune-Martin (2000)
Pošto mu je reputacija visila o koncu, Bejli je nastavio tako što je uradio drugu studiju bez Pilarda. Ovaj put Bejli se udružio s Dunetom i Martinom, da bi odradili potpuno novu studiju o identičnim blizancima. U martu 2000. godine oni su objavili svoje rezultate u ”Časopisu ličnost i društvena psihologija” [ref.24]. Bili su u stanju da stupe u kontakt sa svim registrovanim identičnim blizancima u Australiji tako što su imali pristup ”Registru blizanaca” te zemlje. Na ovaj način su izbjegli predrasudne primjere iz prve studije. U ovoj studiji je Bejli objasnio i značenje “Probandwise Concordance
”. Rezultate nove studije smo uporedili s rezultatima stare u ispod predstavljenoj tabeli (iz REF.5 – strana 76):

 

Bejli i Pilard Muškarci

Bejli itd. Australijski Muškarci

Bejli i Pilard Žene

Bejli itd. Australijski Žene

Identični blizanci

“29/56”
52% PC

3 od 27
20% PC

“34/71”
48% PC

3 od 22
24% PC

Dvojajčani blizanci

“12/54”
22% PC

0 od 16
0% PC

“6/37”
16% PC

1 od 18
10% PC

Braća i sestre a nisu blizanci

“13/142”
9% PC

Nije navedeno

“10/73”
14% PC

Nije navedeno

Usvojena braća i sestre

“6/57”
11% PC

Nije navedeno

“2/35”
6% PC

Nije navedeno

Primjetite veoma drugačije zaključke u ovoj (bez predrasuda) studiji o Australijskim blizancima. Među muškarcima, Bejli je sada zaključio da je od 27 muških parova, s barem jednim blizancem homoseksualcem, samo u tri slučaja je i drugi blizanac takođe bio homoseksualac. Drugim riječima: samo je 3 od ukupnih 27 (ili 11.1%) homoseksualnih muškaraca imalo brata koji je takođe homoseksualac. Stoga, je samo 11% (=3/27) slučajeva potvrdilo saglasnost. 20% “Probandwise Concordance” zabilježenih od strane Bejlija, Duneta i Martina o Australijskim muškarcima su u stvari njihov novi metod brojenja svakog saglasnog para dva puta, znači u djeliocu i u imeniocu. Dakle tako dobijamo 3+3=6 od djelioca i 27+3=30 od imenioca (6/30=20% kao što je i prikazana vrijednost PC-a u tabeli).  Ali kako bi stvarno usporedili ove nalaze s predhodnom studijom moramo prvo uzeti u obzir 29 od 56 (52%) iz studije Bejlija i Pilarda s 3 od 27 (11%) studije Bejli-Dune- Martin studije.

Ali u posjlednjoj analizi želimo da usporedimo 11% saglasnosti u istraživanju Bejlija-Duna-Martina s učestalosti homoseksualnosti među sveukupnim stanovništvom. Ovih 11% saglasnosti ne ukazuje na to da se radi o genetskom utjecaju. Iako je 11% više nego učestalost muške homoseksualnosti u sveukupnom stanovništvu, moramo uzeti u obzir i to da identični blizanci uglavnom imaju veoma slično odgajanje i životnu sredinu.  Ovih 11% (a ne 2%-4%) se veoma lako mogu obrazložiti na taj način. Ako išta, ovi rezultati koje su predstavili Bejli-Dune-Martin predlažu da ovde ne postoji nikava veza s genetikom uopce. Uprkos ovom novom rezultatu studije, kroz nove zaplete i politiziranje putem medija igranka povodom ovog pitanja još uvijek nije riješena. Na kraju krajeva, ovdje pričamo o ”nauci gej gena” (smiješna nauka) a u današnjem društvu ideja o ”političkoj ispravnosti” je važnija od naučnih činjenica. 

Bejli-Dune-Martin se nisu ustručavali da razotkriju i prethodnu lažnu studiju koju su sproveli Bejli i njegov bivši kolega homoseksualac Pilard.  U zaključku svojih nalaza oni izjavljuju: “Ovo predlaže da je usaglašenost iz predhodne studije bila napuhana zbog ustanovljavanja predrasuda” (to je pradrasuda u biranju primjera).  Dalje su dodali: “Ova studija nije pružila statistički značajnu podršku važnosti uloge genetskog faktora prilikom odabira homoseksualne orijentacije.

Dakle, sumarizaciji ove Bejlijeve, Dunove i Martinove studije (bez predrasuda prilikom odabira primjera) ne samo da pobija prethodnu studiju Bejlija i Pilarda, nego takođe daje jaku potporu da homoseksualnost nije rezultat genetskog koda.

Ovo naravno ne isključuje mogućnost (a možda čak i vjerovatnoću) da neki drugi geni mogu doprinjeti u razvoju pre-homoseksualnosti u djetinjstvu. Na primjer, dječaci s veoma osjetljivim temperamentom mogu patiti više nego dječaci koji su pretrpjeli odbačenost od neodgovornog oca, što ih za uzvrat čini ranjivijim na polne zabune pa čak i Poremećaj polnog identiteta (PPI) koji smo ranije razmotrili. Shodno s ovim, dječak koji je rođen s genima koji ga čine veoma visokim, ima veće šanse da postane dobar košarkaš. Ali ne prije nego što on odluči da igra košarku.

Nazad na sadržaj

5. Još jedno lažno istraživanje (Hamer, Hu, Magnuson, Hu and Patatuci)
U stvari još prije nego što je Bejli- Dune- Martinova studija 2000. godine oduzela ugled prethodnim radovima Kalmana i Bejli-Pilarda, druga lažna studija je bila izvedena. S obzirom na to da je Bejli-Pilardova i Bejli-Dune-Martinova studija o identičnim blizancima bila u oblasti ”posrednog genetskog istraživanja”, ova druga studija koja je sprovedena 1993. godine je bila u oblasti ”neposrednog genetskog istraživanja”. Te godine su Hamer, Hu, Magnuson, Hu i Patatuci objavili u časopisu Nauka
rezultate neposredne genetske studije pod naslovom “Povezanost između DNK markera na X hromozomu i muške seksualne orijentacije” [REF.1; strane 110-113 i REF.5; strane 79-83]. Ova studija je odmah objavljena u medijima kao veliko ”otkriće homoseksualnog gena” te su na osnovu toga mnogi zaključili da je nauka sada ”dokazala” da je homoseksualnost nasljedna. Sejtite se da je sedam godina kasnije Bejlijeva et al studija Australijskih blizanaca zaključila da gej gen nije nađen.

Kasnije se ispostavilo, da je Hamerova et al studija još jedan lažnjak, te je dvije godine kasnije isti šasopis Nauka
objavio da je Hamer pod istragom od strane ”Kancelarije istražiteljskog integriteta” koja je pri Odsjeku za zdravlje i ljudske usluge zbog toga što je ”selektivno objavio svoje nalaze” (REF.1 strana 113).  Međutim, ova vijest u medijima nije bila adekvatno predstavljena. Stoga mnogi ljudi danas još uvijek misle da postoji ”gej gen” i da je homoseksualnost nasljedna. Pošto je ova laž ovako rasprostranjena hajde još malo detaljnije da pogledamo rad Hamer et ala.

Hamer i njegov tim je regrutovao grupu od 76 muških homoseksualaca iz centra za tretman AIDS-a. Svi su oni tvrdili da imaju barem jednog brata koji je homoseksualac te da se jak šablon homoseksualne orijentacije javlja s strane majčinih ujaka ali ne i sa strane očevih ujaka. Hamerov time je sačinio hipotezu da se ovo treba odraziti i na neke od X hromozoma. Kao što najvjerovatnije već i znate muškarac dobija svoj X hromozom iz jednog od majčina dva X hromozoma, a svoj Y hromozom dobija od svog oca. Pošto majke nisu bile homoseksualke, predpostavljali su da je samo jedan od njena dva X hromozoma nosio gej gen. Dakle, u sveukupnom stanovništvu, oko polovine muške djece bi trebalo da završe s X hromozomom što nosi gej gen a druga polovina ne bi. Ali u primjeru od 40 parova homoseksualne braće, ne samo pola od njih (20) nego čak 33 su imali X hromozom koji je imao varijaciju na q28 genu koji je bio netipičan za normalan šablon povezivanja. Pošto je ovaj broj (33) bio mnogo veći od prognoziranog (nasumičnih) 50% oni su predpostavili da je ovaj određeni gen nosioc muške homoseksualne orijentacije. Međutim, još uvijek je bilo prisutno 7 parova homoseksualnih muškaraca koji nisu nosili ovu ”oznaku” na svom genu.

Da us ovi nalazi iskreni i istiniti, te bi mogli ponovo biti postignuti u kasnijim studijama, zaključak koji bi mogao biti donijet bi ipak bio ograničen na ovo: Ovaj određen hromozomski šablon nije neophodan niti dovoljan da bude uzrok homoseksualnosti. Nije neophodan
jer 7 od 40 homoseksualnih parova nije imao ovaj šablon. A nije ni dovoljan zato što je kasnija studija Hamerovog tima (obuhvatajući ne-homoseksualnu braću s istom pozadinom) pokazala da neki od ove heteroseksualne braće imaju isti genski marker na q28. takav genski marker i povezanost jedva da je prihvativa definicija ”gej gena”. Ali (i samo ako je istraživanje bilo iskreno) ovo bi moglo da zastupa to da mogu postojati neke druge karakteristike udružene s ovim određenim genskim markerom koji se povezuje s karakteristikama druge porodice, što predodređuje osobu da bude ranjivija na to da postane homoseksualac. Na primjer, osoba s tim određenim genetskim markerom moze imati genetsku predispoziciju prema traženju neobičnog ponašanja ili što god. Ko zna što bi ovo moglo biti?

Ubrzo je postalo očigledno da je Hamerova studija samo još jedan primjer obmanjive igre s brojevima. Uskoro nakon Hamerovog objavljivanja rezultata u Nauci, grupa s istražitelja s Jeil kolumbia i Luiziana državnog univerziteta (na engleskom: Yale Columbia i Louisiana State Universities) je u toj istoj publikaciji je pobila njegove nalaze.  Oni su između ostalog napisali [REF.1 strane 111-112]:

Rezultati ove studije nisu u skladu s nijednim genetskim modelom. ….Ni sa ovim razlikama [između homoseksualnosti u maternjim nasuprot očevim ujacima ili rođacima] nije statistički značajno. …..Mali obim primjera čini ove podatke kompitabilnim s čitavim nizom mogućih genetskih i ambijentalnih hipoteza…
.”

Slogan svih nauka je da ako test ne može biti ponovljen (reproduciran) on ne zadovoljava kriterijum ”pronalaska” ili ”otkrića”
.  I drugi istražitelji su pokušali, bez uspjeha, da reproduciraju Hamerovu studiju. Velika studija 1999.godine je obuhvatila kao primjer čak 52 para homoseksualne braće. Tim (satavljen od: Rajsa, Andersona, Rischa and Ebersa) je gledao četiri odvojena hromozomska markera u istoj genetskoj oblasti ali nije našao nikakav odnos s homoseksualnom orijentacijom. U časopisu Nauka (284, April 1999. godine) na strani 666 oni kažu: Nije jasno zašto su naši rezultati tako neskladni s Hamerovom studijom. Zato što je naša studija bila obimnija nego Hamerova, sigurno je da smo imali adekvatnu moć da detektujemo ikakav genetski defekt pogotovo tako velik kao što je objavila ta studija. Bez obzira na to, naši nalazi ne podržavaju prisutnos gena koji bi u velikoj mjeri utjecao na seksualnu orijentaciju na poziciji Xq28”. Izraz “Xq28” naznačuje gen poziciju q28 na X hromozomu. Tim istražitelja je utrošio mnogo vremena i snage a bili su zbunjeni, kako to da su njihovi rezultati “tako neusklađeni s Homerovom studijom”. Pa, kao što smo gore naveli, ”Kancelarija istražiteljskog integriteta” – ogranak Odsjeka za zdravlje i ljudske usluge – je kasnije preispitala Homerov rad zbog toga što je ”selektivno objavio svoje rezultate”. Još jedan primjer intelektualne neiskrenosti!  Sve to radi pomaganja homoseksualne agende kao što su ranije (1991. godine) predložili Kirk i Madsen (vidi Laž 1 uvod)

Onda, godinu dana kasnije (u martu 2000. godine) se pojavila i Bejli-Dune-Martinova studija o identičnim blizancima u Australiji (vidi gore) koja je trajno oduzela ugled bilo koje hipoteze i teorije o mogućnosti postojanja ”gej gena” i čini se da je to i stavilo tačku na dalje naučne sporove na ovu temu. Ovo ipak ne znači da je prestala rasprava i politiziranje cijele stvari u medijima. Na kraju krajeva, mi ovdje govorimo baš o ”nauci gej gena” (smešna nauka) i u današnjem društvu čitav koncept ”političke ispravnosti” jeste važniji od naučnih činjenica. Pošto je lažan Hamerov izvještaj još uvijek toliko zastupljen i propagiran u medijima kao istina da postoji genetska povezanost s homoseksualnošću, ja sam odlučio još detaljnije da razmotrim Hamerovu istragu.  Ovo možete nači na sljedećem linku (Br 5; "Kritika Hamerovog istraživanja").  Ako imate vremena i snage da zaronite u ovu analizu shvatićete o kakvom ”smješnom istraživanju” mi ovdje pričamo.

Nazad na sadržaj

6.  Berman-Brukner (2001)
Godinu dana nakon što je Bejli-Dune-Martinova studija razotkrila da je Bejli-Pilardova studija bila lažna, bila je još jedna grupa istražitelja koja je stigla do istog zaključka.  Tim istražitelja predvođenih Bermanom s Kolumbija univerziteta i Bruknerom s Jeil univerziteta, studirali su ni manje ni više od 5.552 parova braće i sestara. U njihovoj studiji ”Blizanci suprotnih polova i privlačnost adolescenata istog pola”, objavljenoj u oktobru 2001. godine, oni su razmotrili razne teorije i faktore koje uzrokuju homoseksualnost (društvene, hormonalne, genetske i razvojne fakrore).  Oni su razgovarali s jednojajčanim i dvojajčanim blizancima, sa braćom i sestrama, sa polu braćom i sestrama, te sa braćom i sestrama koji nisu u krvnom srodstvu. Takođe su razmotrili dvojajčane blizance istog pola ali i različitog pola. Njihov rezultat je bio skoro presudan dokaz da ne postoji genetskog utjecaja na razvoj homoseksualnosti.  Za jednojajčane (identične) blizance među muškarcima PC (Probandwise Concordance) broj je bio 7.7 %, koji je u skladu s 11% PC u Bejli-Dune-Martinovoj studiji ali veoma je to daleko od broja 52% koji je predložila 1991. godine lažna Bejli i Pilard studija. Bez obzira na to da li je broj 11% ili 7% dokaz je dovoljno jak da potvrdi da ovdje ne postoji genetskog faktora na djelu.

A Berman i Brukner (slični Bejli-Dune-Martinovom izvještaju) su napisali sljedeće o Bejli-Pilardovom izvještaju:
“Znatno veća saglasnost za homoseksualnu ojrjentaciju je bila prijavljivana u prethodnom istraživanju. Mi vjerujemo da je prethodni rad bio u velikoj mjeri netačan jer je rezultat oslanjanja na nereprezentativne primjere koji su se odazvali iz, na primjer, reklama homoseksualnih časopisa, i oslanjanja na posredne dokaze.”
zar to nije kulturan način da se obesčasti Bejli-Pilardova studija? Oni nazivaju Bejli-Pilardovu smješnu nauku ”prethodna studija”. Za dodatne informacije o Berman-Bruknerovom izvještaju vidi (ref.25)

Ali zapanjujuće je to da pored toga što je mnogo puta pobijena Bejli-Pilardova studija, homo lobi i dalje nastavlja da se oslanja na nju. A mejnstrim medije nemaju pojma o tome.

Nazad na sadržaj

7.  Simon LeVaj (1991)

Pozadina
Iste godine kada je objavljena Bejli-Piladova lažna studija, još jedna studija je objavljena koja je također dobila puno publiciteta. Objavio ju je čovjek po imenu Simon LeVaj (ime na engleskom: Simon LeVay, Razlika u strukturi hipotalamusa kod heteroseksualaca i homoseksualaca,
Nauka 253 [1991]; 1034-37). Sumarizaciju studije Simona Levaja vidi ref.26 . Diskusiju o njegovom izvještaju vidi REF.5; strane 67-70.

LeVaj je još jedan u nizu homoseksualnih istražitelja. On je bio neurobiolog na Salk institutu u Kaliforniji, kada je prvi put objavio nalaze svog istraživanja. Njegovi nalazi su ga 1991.godine katapultirali preko noći do velike slave. Činilo se da je LeVaj veoma suosjećajan i stručno osposobljen naučnik iako su neki od ostalih stručnjaka doveli u pitanje svjedodžbe. Na primjer Joan Rougharden, profesor na Stenford univerzitetu piše:
“LeVaj je neznatan akademik koji nikada nije nigdje postigao uslov držanja službe, i čije su protekla istraživanja pokazala da se ne mogu ponoviti
. Uprkos tome njegovo ime je poznato u akademskim krugovima kao pisac popularizacije nastrane nauke. LeVaj je izdejstvovao da ova dvosmislenost bude viđena kao ozbiljna nauka o gej temama kod akademika”. Rougharden se takođe protivio upućenom pozivu predstavnicima NAMBLA (Severno američka muškarac – dječak ljubavna asocijacija; glavna organizacija što podržava pedofiliju u SAD) organizacije da dođu i govore na Stenford univerzitetu.

LeVaj je i sam prvobitno bio veoma pažljiv sa zaključcima
koji trebaju biti izvučeni iz njegove istrage. Drugi su međutim – pogotovo politički ispravne masovne medije – rastrubili njegove nalaze kao dokaz da postoji veza između homoseksualnosti i genetskog ili hormonalnog urođenog sastava. Sjećamo se šta je Skot Heršerger izjavio na istražiteljskom simpozijumu (vidi gore):
”Ocjene javnog mnenja, plus empirijsko istraživanje, nam uvijek govori da postoji pozitivan uzajamni odnos između narodnih vjerovanja u nepromjenjivost osobine i njihovog prihvatanja te osobine. Dakle, što više osoba vjeruje da je homoseksualnost ili seksualna orijentacija biološka tim bolje će se ta osoba osjećati u vezi toga."



Ugrađene predrasude?

Poslije njegovog izvještaja i dostignute slave 1991. godine, činilo se da je LeVaj postao manje ponizan po pitanju važnosti njegovih nalaza. Njegova uloga se polako mjenjala iz skromnog i promišljenog naučnika u aktivistu za homoseksualna prava. Te je 1992. godine obustavio svoja istraživanja na Salku i osnovao je Zapadno holivudski institut gej i lezbejskog obrazovanja
(na engleskom: West Hollywood Institute of Gay & Lesbian Education).

LeVaj je takođe naveo lične i emotivne razloge zašto se on uopce pozabavio ovom studijom. U njegovoj izjavi on kaže:

"Sa otprilike 13 godina sam saznao da sam homoseksualac,’ kaže on dok su se lice pomalo smješkalo. ‘Kao homoseksualac sam imao dovoljno motivacije da radim ovaj posao. Da ja to nisam uradio, ko zna kada bi se neko drugi sjetio. A kao naučnik sam znao da je u pitanju istraživanje koje sam ja kvalificiran da sprovedem……… Ono što je u najvećoj mjeri promjenilo pravac njegovog istraživanja je bila kriza kroz koju je prolazio u ličnom životu. Naime, 1990. godine LeVijev partner, Ričard, ljekar u urgentnom centru, je preminuo poslije četvorogodišnje borbe s AIDS-om. ’Ričard i ja smo 21 godinu proveli zajedno,’ sjeća se on, drhtavim glasom na samu pomisao. ’Dok sam se starao o njemu odlučio sam da želim nešto drugo od mog života. Kada shvatite da je život prekratak, tada promislite dobro šta vam je važno a šta vam nije važno u životu. Imao sam potrebu da radim nešto na ličnom nivou, nešto u vezi s mojim gej identitetom’ “

Te kada je bio intervjuiran za Njuzvik
on je izjavio da je, poslije smrti njegovog ljubavnika, čvrsto riješio da nađe genetski uzrok homoseksualnosti ili će u suprotnom u potpunosti napustiti nauku. Dalje je priznao da bi takođe želio da obrazuje društvo po pitanju homoseksualnosti, kako bi na taj način utjecao na zakonske i religijske stavove prema istoj. Ovo samo po sebi nije dokaz ikakve namjerne neiskrenosti. Međutim, za njegov istraživački rad ne možemo reći da je bio bez predrasuda. No pitanje ostaje: da li je napustio svoj posao kao naučnik na Salk institutu zato što nije uspjeo da nađe “genetski uzrok homoseksualnosti”?

U drugom interviju on se opoziva na neslavne i lažne studije Bejli-pilarda i Hamera et ala (vidi poglavlja 6 and 8 gere). Ovako piše u broju Otkrića
koji je izašao u martu 1994. godine (naslov: “Seks i Mozak) [podvlačim ono što naglašavam]:

“U stvari, LeVaj je oduvijek sumnjao da se homoseksualnost prenosi unutar porodice te da pojseduje nasjledne osobine -- sumnja koju je tada potpomogla studija psihologa Majkla Bejlija sa Nortwestern univerziteta i psihijatra Ričarda Pilarda sa Bostonskog univerziteta. Ta studija je pokazala da su identični blizanci -- koji dijele iste gene -- dva puta vjerovatniji da oba budu gej ili lezbejke nego dvojajčani blizanci, koji imaju samo pola zajedničkih gena. Oni su takođe pet puta vjerovatniji da oba budu gej nego njihova usvojena braća koja s njima dijele odgoj ali ne in gene. ‘Ovo nam jasno govori da genetika igra znatnu ulogu ukupne uzročnosti homoseksualnosti," kaže LeVaj. Kao anegotski dokaz, on pokazuje sliku na kojoj je on sa svoja četiri brata: "Dvije i po osobe na ovoj slici su homoseksualci," kaže on. (odnosno jedan brat je biseksualac.) "Znate, moj otac se nikad nije pomirio s time da sam ja gej. On ne odobrava moj način života. Pošto su sva djeca iz njegovog drugog braka heteroseksualci, on insistira da smo sve to nasljedili s naše majčine strane porodice."

Nastavlja ovako:
“LeVajov otac koji nije odobravao njegov način života je možda i imao prava u vezi toga. Prošlog jula, LeVaj naglašava da, je Din Hamerov tim na Nacionalnom institutu zdravlja locirao oblast na X hromozomu gej braće koji bi mogao da nosi izvjesni gej gen ili gene; X hromozom je, na kraju krajeva, uvijek majčin genetski dodatak svojim sinovima. Ali kako tačno gen u ovoj oblasti čini nekog gej još uvijek nije jasno: možda utječe na to kako se formiraju strukture koje se odnose na seks unutar hipotalamusa. Kada je riječ o polnoj privlačnosti i ponašanju, LeVaj sumnja na to da su ljudi u velikoj mjeri oblikovani u materici. ‘Nešto drugačije se dešava u organizaciji gej mozga još dok je fetus,’ on kaže. ‘Ako bi morao da se kladim stavio bi pare na, uzajamno dejstvo polnih hormona i mozga. Možda će postojati genetska razlika i tome kako receptorske ćelije u mozgu fetusa reaguju na polne hormone kao što je testosteron.’ "

Nikada nije prijatno prozvati iskrenost i integritet homoseksualnog istražitelja, ali kao što smo i prije vidjeli (na primjer, radovi Bejli-Pilarda, Kalmana, Hamer et ala) to jeste neophodno. Pogotovo sada kada LeVaj postao neka vrsta aktiviste. Prvi kriterijum koji mora da zadovolji bilo koja studija jeste da ona može biti reproducirana, odnosno ponovljena. Pod naslovom ”Gej geni ponosno posjećeni” Prestižni Naučni američki magazin
je izjavio u broju koji je izašao novembra 1995. godine (strana 26) [podvlačim ono što naglašavam]:
“U skorije vijreme, dvije studije koje su objavljene u Nauci su pružile dramatične dokaze da je muška homoseksualnost ima biološka opravdanja. U 1991. godini, tada na Salk institutu za Biološke studije u San Dijegu, izvjestio je da je našao jedva primjetne ali značajne razlike između mozga homoseksualnog i heteroseksualnog muškarca. Dvije godine kasnije grupa predvođena Din H. Hamerom, sa Nacionalnog onkološkog instituta, je povezala homoseksualnost sa genom koji se nalazi na X hromozomu, koji je nasljeđen isključivo s majčine strane.
Oba saopštenja su dospjela u skoro sve medije čitavog svijeta. LeVaj i Hamer su se pojavljivali na svim emisijama i napisali su par knjiga. Takođe su obojica bili autori jednog članka koji je izašao u ovom magazinu u maju 1994. godine. No ni tada još uvijek niti jedan drugi naučnik nije u potpunosti porvtdio njegove rezultate. Što se tiče namjera, jedna studija je protivrječila njegovim rezultatima. Još više uznemiravajuće od ovoga je bilo to što su ga je ”Kancelarija istraživačkog integriteta”, optužila sa istraživačkim nepravilnostima.”



Pregled studije
Uprkos svemu ovome, homoseksualna zajednica i mejnstrim medije nastavljaju sa citiranjem LeVajovog istraživačkog rada. Hajde dakle, da pogledamo šta kaže:

LeVajova studija i hipoteza može biti smatrana da je oblasti " Hormonalna hipoteza odrasle osobe " (ili moguće da je u oblasti Prenatalna hormonalna hipoteza) koja – kao što je izjavljeno gore – jeste jedna od tri grane “Bioloških hipoteza” nasuprot “Ambijentalnoj hipotezi”. [Druge dvije grane Biološke hipoteze su Genetska hipoteza (posredna ili neposredna) i Prenatalna hormonalna hipoteza (vidi poglavlje 8 ispod)].

LeVaj, je proučavao oblast hipotalamusa koji se u mozgu naziva intersticijsko jezgro anteriornog hipotalamusa ili skraćeno na engleskom INAH. Postoje četiri takve oblasti (INAH1-4). On je izjavio da je tokom svog rada našao INAH3 koji je manji kod muških homoseksualaca i kod žena nego kod muških heteroseksualaca. On je pregledao mozgove 35 muških i 6 ženskih preminulih ljudi. On je klasificirao 19 muških tijela da su homoseksualci jer je tako ljekar napisao na njihovom kartonu. A ostalih 16 muškaraca je klasificirao kao heteroseksualce jer na njihovim karkonima nije pisala ta napomena, iako je bilo poznato to da je 6 od njih 16 preminulo zbog AIDS-a baš kao i onih 19 koji su imali tu napomenu u svojim kartonima. Dakle, njegova klasifikacija primjera odmah, na prvi pogled, stvara neka pitanja.

Ali hajde uprkos tome da predpostavimo da su LeVejevi nalazi (o prosječno manjoj veličini INAH3 u mozgovima preminulih homoseksualaca) istina. Koji se zaključci mogu izvući iz tog nalaza? Naravno, postoji velika razlika između nalaza i zaključaka.


Zaključci studije
Zaključke koje promovira homolobi – i koji su uglavnom prihvaćeni od strane lakovjernih i politički ispravnih medija – su dvostruki. Prvo, da je seksualna orijentacija osobe povezana sa veličinom INAH3 i, drugo, da je razlika u veličini postoji vać na rođenju a ne samo kod preminulih homoseksualnih osoba. Upravo se tu suočavamo sa hipotetičkom pretpostavkom koja još uvijek nije dokazana. Postoje tri ozbiljna pitanja o ovim hipotetičkim zaključcima, od kojih prvo jednostavno protivrječi hipotetičnom zaključku.

1. Hipoteza je u suprotnosti sa nalazima i Bejli-Dune- Martinove (vidi poglavlje 4 gore) i Berman-Bruknerove studije (vidi poglavlje 6 gore). Imajte u vidu da je Bejli-Dune- Martinova studija sprovedena na velikom broju jednojajčanih (identičnih) blizanaca. Takvi bi blizanci, ako već niko drugi, trebali dijeliti slične karakteristike za vrijeme trudnoće,bez obzira da su one genetske ili hormonalne prirode. Ipak su istražiteljski timovi – obje pobijajući u to vrijeme već ozloglašenu Bejli-Pilardovu studiju – zaključili da ne postoji nikakvog statistički značajnog uzajamnog odnosa prema homoseksualnosti među identičnim blizancima.

2. Mi znamo da ljudski mozak prolazi kroz velike promjene od rođenja do smrti. Na primjer, studija koju je sproveo Nacionalni institut zdravlja
NIZ (na engleskom: NIH - National Institute of Health) pronašla je da dio mozga koji kontrolira ”prst čitač” kod ljudi koji počnu čitati brajovu azbuku kada oslijepe jednostavno naraste. Slično tome, dobro je poznato da dječaci koji imaju poremećaj polnog identiteta (PPI; vidi gore) i koji se igraju uglavnom sa djevojčicama, često razviju ženskiji glas kao i ostale ženstvene karakteristike. Drugim riječima: Do neke granice na razvoj mozga utječe i Vaše ponašanje i identitet koji prihvatite dok odrastate.

3. Razlika u veličini INAH3 može biti povezana sa nečim što može povećati mogućnosti (sklonost) da se postane homoseksualac a da pritom u stvar ne predodredi ishod. Na primjer, dječaci mogu biti rođeni s genima koji imaju tendenciju da ih načine tankovijastim ili mišićavim. A otac bi možda radi toga posvetio više pažnje sinu koji je bolje građen za popularne sportove (nogomet, košarku, itd.) koje i sam voli, nego dječaku koji je mršaviji ali ipak dobar u recimo baletu ili umjetničkom klizanju. Isto kao kada se neko rodi s genima koji će ga recimo načiniti visokim. Takav dječak ima više izgleda da uspije u košarci nego recimo nizak dječak. Ali taj visoki djecak ne može biti dobar u košarci ako ne pipne loptu. U skladu s tim, dječak može postati više predodređen za homoseksualnost zbog okoline u kojoj odrasta (odsustvo muškog uzora, regrutacija u redove RFSL-a itd.).

(Dobro je poznato da u muškom umjetničkom klizanju procenat homoseksualaca srazmjerno prevazilazi njihove brojke u sveukupnom stanovništvu. Postoje procjene da su oko 50% svih muških umjetničkih klizača homoseksualci. Stoga, kada se prvi put pojavio AIDS, strašan je bio i odraz na muško umjetničko klizanje širom svijeta.
Dakle, sljedeće treba da uradi otac koji primjeti da mu sin ima talenta i interesovanja u toj oblasti: On treba, a ne majka, da vodi svog sina na treninge umjetničkog klizanja i da uvijek bude tamo da navija za njega na takmičenjima. Te da mu dozvoljava da se druži s drugim dječacima tako da postane “jedan od momaka”. Dječak se u takvom slučaju bolje povezuje s ocem, te ga za uzvrat ta veza praktično čini bezbjednim od homoseksualnosti za vrijeme odrastanja.)

Da dodamo još i to, da čak ako je srednja vrijednost INAH3 u homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca drugačija, u rezultatima je bilo slučajeva gde je INAH3 kod homoseksualca u stvari bio veći (a ne manjii) nego prosječna veličina istog kod heteroseksualca. U jednom od primjera, INAH3 homoseksualnog muškarca je bio veći od svih ostalih, osim jednog od onih 16 "heteroseksualnih muškaraca" obuhvaćenih LeVajevom studijom. Taj nalaz sam po sebi Protivreči LeVajeovj hipotezi.

U naučnim krugovim je ovo izraženo u broju Pronalaska
(na engleskom: Discover) koji je izašao u martu 1994. godine:
“Ana Fausto-Sterling, razvojni genetičar na Braun univerzitetu i jedna od LeVajovih glavnih akademskih kritičara, koja je bilo jedno od onih koja je ispitivala način na koji je on tumačio svoje nalaze. "On je tvrdio da postoji velika razlika u veličini ovog jezgra u mozgu homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca. Ono što je on našao u stvari je bila razlika u razdjeljenosti, s par većih-nego-obično jezgra s jedne strane, i par manjih-nego-obično s druge strane, dok je većina spadala u između. Čak i kada bismo mogli da kažemo da je većina ljudi u jednom ekstremu heteroseksualno, te da je većina u drugom ekstremu homoseksualno, to nam govori vrlo malo o većini ljudi koji se nalaze u sredini gdje se ove granice preklapaju. Da je LeVaj odabrao osrednju veličinu jezgra on ne bi bio u stanju da kaže da li pripada heteroseksualcu ili homoseksualcu."


Odabran pregled kritika LeVajove studije također može biti nađen u ref.26 nakon sumarizacije LeVajovih nalaza.

The deliberate misinterpretation by mass-media of LeVay’s research is yet another example of how the promotion of homosexuality renounces any demand for objectivity and honesty. They are looking for a needle in an ocean but will never find it. I strongly recommend chapter 4 in REF.1 by Jeffrey Satinover (“Finding a Needle in the Ocean”).

Nazad na sadržaj

8.  Prenatalna hormonalna hipoteza
Da li fetusovo okruženje u majčinoj utrobi utječe na nerođenu bebu tako da – iako začeta kao ”heteroseksualac” – beba može biti pogođena na taj način da pri rođenju ona već bude predodređena za homoseksualnost? Bilo je mnogo špekulacija na ovu temu. Ima mnogo literature koja je puna ovakvih slučajeva ali ti navodni nalazi nisu potvrđeni niti reprodukovani od strane drugih istražitelja. Ponekad nalazi ne mogu biti potvrđeni, niti pobijeni jer se uslovi prvobitne studije ne mogu reproducirati.

Na primjer, u Dornerovoj studiji (REF.5; strana 66) o poslijeratnoj Njemačkoj, zabilježeno je da je bilo više homoseksualaca nego što je bilo za očekivati. Tada je predloženo da je ovo možda bilo tako zbog neobičnih ”hormonalnih varijacija” u majčinim utrobama zbog strahovitih okolnosti koje je kraj II Svjetskog rata donio. Ali možda bi ovakav fenomen također mogao biti uzrokovan činjenicom da je poslije rata mnogo dječaka odrastalo bez oca u svom životu te su zbog toga patili od nedostatka polnog identiteta (što je psihološko/ambijentalna manifestacija). Primjetite da su čiste špekulacije česta pojava u ovakvim studijama!  Ne postoji niti jedan razlog zašto bi stres u majčinoj utrobi vodio u homoseksualnost. To je kao kada bi rekli da su njemački dečaci u poslijeratnoj Njemačkoj igrali više i bolju košarku nego prije, odnosno da je stres uzrok jačih košarkaških sposobnosti njihovih potomaka.

Ponekad je ovo zapravo veoma smiješno. Još jednu studiju u oblasti "prenatalne hormonalne hipoteze" je nedavno objavio Artur Bogaert sa Brokovog univerziteta u Kanadi.  On je predložio da je jedan od sedam homoseksualnih muškaraca (statistički gledano) postao homoseksualac jer je njegova majka i prije njega rađala mušku djecu. Te je za svakog mlađeg biološkog brata vjerovatnoća homoseksualnosti uvećana za jednu trećinu.  Rezultati za grupu sa ”starijom biološkom braćom” je imala ”bolju vrijednost s donjom granicom od jadnih 0,03T (da je vrijednost bila nula ili negativna ne bi uopce postojalo nikakvog statističkog značaja).  Međutim, nevjerovatno je to kako je ova studija rasglasena po svim mejnstrim medijima. Pismo podrške koje su napisali homo simpatizeri nalaže da ”su oko milion amerikanaca danas homoseksualci ili će postati homoseksualci kada porastu zato što je njihova majka nosila mušku djecu prije nego što je rodila njih”. Dok se u toj isto studiji naravno, ništa ne pominje o tome kako je otac možda baš sam mlađom djecom zatajio kod svoje odgovornosti da im razvija njihov seksualni identitet. Naravno ovaj posao je teži za oca koji ima puno djece.  

Osim toga, nedavno sam čitao pregled Bogartove studije u Los Anđeles tajmsu, gde je navedena i sljedeća izjava: “Identični blizanci dijele isti DNK te je prema studiji iz 1991. godine zaključeno da ako je jedan od njih homoseksualac drugi je takođre homoseksualac i to u 52% svih slučajeva. Kod dvojajčanih blizanaca učestalost spada na 22% a kod ostale braće spada na 9%”.  Ovi brojevi su naravno uzeti iz Bejli-Pilardove studije iz 1991. godine (vidi stavku broj 3 dole), koja je potpunosti pobijena kasnijim studijama (vidi stavke 4 i 6 gore).  Ja jednostavno ne mogu da vjerujem da ima toliko netačnih informacija koje su nenamjerno redovito plasirane u svim medijima.  To je namjeran čin kojim se skrivaju činjenice samo da bi se postigla politička ispravnost. 

Nazad na sadržaj

9. Trend i skorija homoseksualna ”istraživanja”
Već par godina, toliko tog takozvanog ”istraživanja” o homoseksualnosti se fokusira na to da li treba da se preferiraju homoseksulani ili heteroseksualni roditelji prilikom usvajanju nezbrinute djece.  Koja je stvarno najbolja alternativa za djecu? Uglavnom su ovakve studije pokretane političkom agendom homolobija da bi ih proglasili za podjednako prikladne roditelje.  Obuhvaćena istragom, je naravno, i činjenica da je učestalost pedofilije veća kod homoseksualnih muškaraca (vidi Laž broj 1 i stavku 4 gore). 

REF.2 – strane 95-120 (Da li homoseksualni roditelji predstavljaju opasnost za djecu?) sadrži obimnu diskusiju i razotkrivanje pro-homoseksualne roditeljske agende.

REF.6Bez predrasuda: šta nam studije ne govore o roditejstvu istog pola" je sistematsko (izvještaj po izvještaj) i analitičko pobijanje svih 49 istraživačkih izvještaja njihovih nedostataka. Autori ove knjige su Robert Lerner i Altea Nagai, koji su oboje završili doktorske studije na Univerzitetu čikaga. Za svih tih 49 izvještaja oni su otkrili nedostatke u barem jednoj ili mnogim od ovih oblasti:

1. Nejasna hipoteza i plan istrage
2. Neadekavatne ili nepostojeće grupe za poređenje
3. Samouspostavljene, nevjerodostojne i nevažeće mjere
4. Nenasumični primjeri, ali i učesnici koji regrutuju druge učesnike
5. Primjeri previše mali da proizvedu značajnije rezultate
6. Izostavljene ili neadekvatne statističke analize

Glavni problem sa studijama ove vrste jeste da je homosekusalno roditeljstvo nov fenomen. Dakle, adekvatni uzorci veličine nisu dostupni. A u isto vrijeme vremenski interval roditeljstva homoseksualnih roditelja je veoma kratak, te još uvijek nema pouzdanih statistika o tome.

Ali ono što je važnije od samih studija jeste način na koji su ”nalazi” predstavljeni u masovnim medijima. Zato što je prezentacija u masovnim medijima ono što formira javno mnjenje. Tako često pisac članka u novinama – ili novinar koji priča sa ”stručnjakom” – natura svoje vlastito mišljenje tonom koji koristi u svom članku ili odabirom ljudi koje će intervjuirati. Pažljivo odabranim citatima i načinom na koji je novinar predstavlja sadržaj istraživačkog rada jeste ono što u velikom mjeri doprinosi formiranju mišljenja javnosti na ovu –za malu djecu pogotovo – tako važnu temu.

Lerner i Nagai (autori knjige) su nadgledali članke u novinama koji su se odnosili na homoseksualno rodilteljstvo između 1979. i 1999. godine. Oni su ustanovili da je velika većina članaka generalizirana te dokazuju da su sva naučna istraživanja pokazala da su djeca koja su odgajali homoseksualni roditelji ista kao i djeca koju su odgajali heteroseksualni roditelji. A toliko često to navode bez osnova a ni pozivanja na određeni izvještaj. Ove pozitivne predrasude koje su utkane u ova istraživanja a dobile su toliko publiciteta u medijama su u velikoj mjeri smanjile javnu opoziciju homoseksualnog roditeljstva. Prevelika tragedija ove djece – koja su često već traumatizirana – ne može biti prenaglašena. 

Nazad na sadržaj