ISJEČCI IZ DNEVNIKA NAŠEG PUTOVANJA PO ŠVEDSKOJ 
– u obratnom kronološkom redu

Kao što smo pisali našim prijateljima na našoj e-mail listi. 

Homolobi ili homomafija?  

Srijeda, 13. rujna, 2006.
Nakon tjedan dana relativno normalnih aktivnosti i vozenja našom lijepom Švedskom, eto dogodilo se opet. Ovog puta to je bila sasvim drugačija sredba. Drugačija, jer nikada nismo sreli počinitelja. Sjedili smo u autu i spremali se odvesti sa benzinske stanice u Helsingborg-u. Odjedom zadnje staklo na kombiju je puklo pod silnim udarom. Nakon što smo se kratko pogledali, okrenuo sam se i kroz razbijeni prozor vidio leđa čovjeku, koji je trčao što je brže mogao. To se sve toliko brzo dogodilo da je uspio pobjeći. Zapravo, nitko ne bi trebao riskirati život ili se ozbiljno povrijediti kako bi uhvatili luđaka zbog razbijenog stakla na autu. Ne vrijedi.

No, ovaj događaj me naveo odlučiti prekinuti ovo putovanje. Ovaj put kamen u promjeru 16 cm je razbio zadnje staklo na autu velikom brzinom. Odbio se od jednog zaglavlja na zadnjem redu sjedišta pa zato nikada nije ni stigao do nas koji smo sjedili naprijed. Ovaj put je bio samo kamen, ali tko zna, sljedeći put može biti metak. Onda neće ni staklo auta, ni zaštitna odjela (koje smo kupili od "Militärlagret" u Landskrona-i prije našeg putovanja i nosimo ih bez isključka nakon napada rulje u Umeå-u; vidi nadnevak 29. kolovoza dolje) moći zaustaviti metak. Budući sam ja onaj koji treba zaštititi svoju ženu, odlučio sam da je bilo dosta, iako je ona bila spremna ići dalje. Propustit ćemo zadnjih šest gradova u oblasti Skåne. Nakon slučaja u Linköping-u (vidi 5. rujan) u pozadini smo vidjeli policijska vozila, očigledno pokušavajuči spriječiti ovakve slučajeve. U Skövde-u su nam iz druge ruke potvrdili da su bili prisutni tamo upravo zbog toga. Naravno, mi smo bili zahvalni na tome. Ali i njihova pomoć ima granica. 

Ipak, pitanje koje ostaje nerazjašnjeno je imamo li mi veze sa agresivnim homolobijem ili nečim sličnim poput homomafije u Švedskoj? Predsjedavajući RFSL-a, Sören Andersson, rekao je o meni u Dagen-u (dnevnim novinama) da "je užasno to što osoba nosi u sebi toliko mržnje".  Isto tako je izjavio da se RFSL distancira od napada na nas (što je za pohvalu), iako on “bi mogao razumjeti takva djelovanja; izjava koja očigledno oslabljuje njegovo odbacivanje nasilja (što nije toliko za pohvalu). Slažem se da ne možemo okriviti RFSL zbog nelegalnih djelovanja nekolicine, kao što svi ljudi koji ne vole RFSL ne mogu biti odgovorni za nelegalna djelovanja protiv homoseksualaca. Ali je važno da oni u vodstvu na obje strane zauzmu čvrst stav protiv huškanja, nasilja i omalovažavanja. Naravno, ni jedna organizacija ne može utjecati na djelovanja svih svojih članova u svo vrijeme. Na primjer, shvatljivo je da je RFSL imao nešto utjecaja na Festivalu homoseksualaca u Stockholm-u. Kako je onda moguće da su dozvolili događaj ekstravagantnosti tokom festivala, gdje su posjetioci igrali pikado sa slikama Ulf-a Ekman-a, Alf-a Svensson-a i Pape? Ako to nije huškanje, što je to onda? Papa ima stalno oko sebe tjelohranitelje, ali kako su se osjećala druga dva gospodina?

Nešto što gospodin Andersson i RFSL moraju shvatiti je da u slobodnom i otvorenom društvu nema načina kako spriječiti roditelje biti informiranima o tome: 1) kako mogu spriječiti moguću pojavu homoseksualnosti kod svoje djece, ako tako žele, 2) da se homoseksualnost ne nasljeđuje genetski i (da) 3) opis homoseksualnog načina života na osnovu informacija, koje daje RFSL, kao i drugih sumljivih statistika. Na taj način roditelji mogu donijeti informirane odluke o tome koja je poželjnija seksualna orijetacija za svoje malene. 

Isto tako možemo spomenuti da smo pokušali kupiti prostor za oglašavanje naše web-stranice u 42 lokalne novine, od kojih su 28 prihvatile, a 14 ne. Ravan omjer 2:1. Iznenadili smo se visokim stupnjem prihvaćenosti. Možda je bilo tako jer se nikada nismo oglašavali u tri velika gradska područja budući smo mislili da ljudi u provinciji neće biti toliko zaključani u “političku ispravnost” kao što su mediji u velikim gradovima. Stupanj prihvaćenosti je bio viši na početku, a manji na kraju. To je možda zbog toga što je homolobi pojačao pritisak na novine (koji se povećavao s vremenom) ne prihvatiti oglas. Kao što se i predvidjelo, neke novine su bile kritizirane nakon puštanja oglasa. Čuli smo za jednu novinu (Nya Wermlandstidningen) koja je stala čvrsto i branila svoju proziciju dozvoliti da se različiti glasovi čuju (čitaj: sloboda izražavanja). Druge novine su popustile pod pritiskom. Druge dvije novine su povukle oglas, nakon dva puta što su je tiskale, jer su primile žalbe.

Na kratko želimo se zahvaliti svim prekrasnim ljudima koje smo sreli na našem putovanju Švedskom. I onima koji su nas podržavali i onima koji su nam postavljali pitanja glede onoga što smo govorili i napravili. Ljudima koje smo sreli osobno, putem elektronske pošte, ili telefonski. Želimo im sve najbolje. Čak i onima koji su nas ometali.   

Utorak, 5. rujna, 2006.  -  još više napada
Danas oko podne bili smo u Linköping-u. To je grad gdje se proizvode vojni zrakoplovi za Švedsko vojno zrakoplovstvo. Švedska (koja ima samo oko 9 miliona stanovnika) je jedna od rijetkih zemalja odabrana proizvoditi zrakoplove u vojne svrhe. Ovdje smo naišli skoro na sličnu situaciju. Tek što smo parkirali auto i otišli pojesti nešto u jednom fast food-u, odjedom se pojavila jedna grupa ljudi i počela nas maltretirati. Ovog puta su nas slijediti u restoran vikom (mislim vikali su koliko im je grlo dozvoljavalo) te su gomilali razne psovke protiv moje žene i mene. U isto vrijeme, jedni drugi su vandalski “obradili” naš auto prakiran na parkiralištu kako bi to svi mogli vidjeti. Mušterije su se čudile što se događa. Onda su napustili restoran, a ja sam izašao vani slikati kako nam uništavaju auto. Onda su se vratili sa jasnim namjerama povrijediti nas. Jedan od mušterija, koji je na vanjskom šanku naručio svoje jelo (drive-through), nazvao je policiju. Kada je policija došla razjarena rulja je već bila otišla. Nakon utvrđivanja slučaja – uz pomoć svjedoka – da se dogodila nezakonska prijetnja (Sw. "olaga hot"), nisu imali izbora nego napisati izjavu, rekli su nam. Mi nismo imali izbora, nego surađivati. I mi svi moramo surađivati sa vlastima kako bi održali zakon i red. Naravno, zahvalni smo čovjeku koji je nazvao policiju kada je vidio što se dogodilo. Ali mi zapravo ne želimo podignuti optužnicu protiv ljudi koji su nas napali i koji su vandalizirali naš auto. Prema takvima imamo iskreno suosjećanje i željeli bi im nekako pomoći.

.

Pri kraju našeg putovanja Švedskom primili smo sljedeće pismo iz Linköping-a:

----- Orginalna poruka -----

Od: "prijatelj" <antifa@linkoping>
Do: <xxxxxxxxxxxxxxxt>
Poslana: petak, 15 rujna, 2006 2:55
Tema: E-mail do Amoso-a – ubit ćemo vas 

(na švedskom) kompis skriver:
så länge ni sprider eran propaganda så ska vi se till att ni inte visar er här och om ni gör det så kan döden vara det ni bör räkna med ERA ÄCKLIGA JÄVLA KRISTNA FUNDAMENTALIST SVIN...HOPPAS ATT VI SES ///AFA linköping 

"Prijatelj piše:
dokle god širite vašu propagandu potrudit ćemo se da se ne pojavite ovdje, a ako se pojavite, slobodno računajte na smrt zajedno sa VAŠIM ODVRATNIM PROKLETIM KRŠĆANSKIM FUNDAMENTALNIM SVINJAMA ... NADAMO SE DA ĆEMO SE USKORO SRESTI /// AFA linköping 

Svrha ovog putovanja je dosegnuti roditelje i informirati ih glede toga što trebaju napraviti za svoju djecu (posebno dječake) kako bi im pomogli u razvoju muškosti i izbjegavanja homoseksualnosti. Izgleda da je jako malo ljudi zabrinuto za interes male djece među nama. Homoseksualcima i njihovom veoma snažnom lobiju je dostupna bilo koja sila (mediji, politika, financije, čak i omalovažavanja). Uistinu veoma snažni glasovi. Ali maleni među nama – i sada i budućih generacija – imaju veoma malo odraslih ljudi koji će biti uz njih i pomoći im izbjeći spolnu zbunjenost. Nikada ovo nije bilo očiglednije nego kada je Švedski parlament ("Riksdag"), 5. lipnja, 2002. izglasao velikom većinom dozvolu homoseksualcima usvajiti djecu (vidi web-stranicu Mit 2 točka 4; PARADA SRAMA). 
U svakom slučaju, poslije razgovora sa policijom mogli smo dati literaturu trojici zainteresiranih roditelja, koji su strpljivo čekali. Ono što nas muči je to što ne znamo koliko roditelja je uplašeno ili ne žele nam prići kada vide nasile napadače. Konačno, prije nego što smo otišli, ljubazni policajac nam je rekao kako možemo trakom “popraviti” naš auto te ga voziti zakonski po cesti.   
Vikend prije nego što smo došli u Linköping grad je već proživio ulične borbe između Neonacista i homoseksualaca tokom ljubavne parade, koju su organizirali homoseksualci. Sudionici iz oba tabora su bili uhapšeni, ali kasnije i oslobođeni. Homoseksualni lobi je pozvao imigrante iz drugih zemalja učestvovati u paradi, ali je RFSL tugovao u medijima zbog toga što se uzvanici nisu pojavili. Ovo je slično trendu u SAD-u, gdje se homoseksualni lobi želi identificirati kao suradnik pokretu za građanska prava crnaca, ali nisu dobrodošli.   

Nedjelja, 3. rujna, 2006.  -  homolobi i dalje napada
Danas smo posjetili Kraljevski dvorac u Stockholm-u oko podne. Dogodila se i promjena garde popraćena svim ceremonijama. Moja žena je primjetila da nas prati jedan mladić. Pozivajući druge telefonom, uspio je okupiti popriličan broj nasilnika, koji su nas uskoro slijedili gdje god mi šetali dvorcem. Bilo u prodavaonici suvenira, bilo u gužvni sa drugim itd., nismo ih se mogli otarasiti. Uvijek su bili samo nekoliko koraka iza nas. Jedan od njih je crvenim slovima napisao na majcu “Usudite se dirnuti u homoseksualce” (Sw. Våga Böga). Budući ih se nismo mogli otarasiti, imao sam taj osjećaj da će biti burno. Dokle god smo među svjetinom vjerovatno je sve u redu, ali naš auto je bio na parkirališu blizu dvorca na dosta izoliranom mjestu. Zabrinuo sam se da bi netko mogao provaliti u naš auto i vandlizirati ga. Pokazao sam prema nasilnicima čuvaru te ga zamolio ako bi nas netko mogao otpratiti do auta, kako nas ne bi ozlijedili. On nas je uputio na drugo mjesto u dvorcu, ali tamo nije bilo čuvara. Kada smo se vratili k njemu, dok su nas i dalje neki nasilni homoseksualci slijedili, rekao je: “Vidim o čemu se radi, ali ja tu ne mogu ništa napraviti”. Kada su svi turisti počeli odlaziti nakon promjene garde i odlazili do parkirališta, mi smo iskoristili priliku i potrčali prema autu. Ovaj put nasila rulja nije uspjela iskidati tiskane materijale iz našeg auta (moja žena je sada vezala lancima kutije za karoseriju auta). Ipak, iskidali su jedan od naših znakova.

Na putu nazad do hotela, rekao sam ženi da ne želim više doživljavati ovakve incidente te sam predložio da se više ne zaustavljamo na najavljenim mjesta, gjde smo ranjivi na napade homolobija. Ali je ona odgovorila da bi promjena plana u ovom trenutku značilo da smo popustili pod prijetnjama homolobija i na nekoj način bi im predali određenu pobjedu u ruke. To se dogodilo svima onima koji su se uplašili od njihovih napada. Nisu to uvijek bili fizički napadi, ili omalovažavanja, kao što je to bilo kod nas, ali su ih često nazivali (neofašisti, homofobi, itd) ili su pokušali uništiti nečiji biznis ili karijeru. Moja žena je htjela da se mi pridržavamo plana. Ona je dobar borac. Ponekad se osjećamo da smo jedini u Švedskoj koji se zauzimaju za današnju djecu i buduću djecu, pokušavajući ih spriječiti da ne padnu u zamku homoseksualnog načina života. Ova jadna djeca nemaju ničiju drugu podršku. S druge strane, homolobi ima ekstremno jak glas u medijima i politici. Shvatili smo da na ljude poput nas gledaju kao neprijatelje koji napadaju njihov teren novačenja drugih kako bi rasli i dalje. Svake godine oko 2000 dječaka u Švedskoj – u periodu spolne zbunjenosti koji oni sami nisu izazvali – prihvati ovakav način života.    

Četvrtak, 31. kolovoza, 2006.  -  razočarenje (skoro)
Večeras smo posjetili Eskilstuna u središnjem dijelu Švedske. Dok smo večerali, jedan mladić nam je pristupio i zamolio nas nešto našeg tiskanog materijala. Zamolili smo ga slijediti nas do parkirališta, što je i napravio. Kada sam izašao iz auta kako bih se pozdravio sa njime, on se nije htio rukovati. Zapravo je počeo klevetati i odmah mi je bilo jasno da on uopće nije bio zainteresiran za naše materijale. U isti tren neki drugi mladići su se pojavili kao od niotkud i počeli se kretati prema nama. Nisam htio da se ponovi incident iz Umeå-a, uljudno smo ih pozdravili i otišli. Ali kada smo se vratili u naš hotel u Strängnäs-u te večeri, primili smo e-mail od čovjeka koji je došao od Hallstahammar –a u Eskilstuna-u kako bi dobio našu literaturu, ali na žalost mi smo otišli prije nego što nas je uspio sresti. Zbog ovoga duboko žalimo te smo odlučili razmisliti malo bolje o tome kako dosegnuti ljude koje želimo dosegnuti (tj., roditelje). Osoba koja nam je poslala e-mail te večeri nas je pitala koliko dugo će biti dostupna i aktivna naša web-stranica budući je započeo prijevod na drugi jezik. Odgovorio sam: zauvijek! Rekao je da su nasilnici iz Eskilstuna-e izgleda bili iz SSU-a te su mu htjeli dati svoj materijal. Rekao je: “vjerovatno vam nisu rekli nikakve lijepe riječi” te da je razumio našu reakciju.   

Utorak, 29. kolovoza, 2006.  -  napadi homolobija

Iako je naša poruka usmjerena švedskim roditeljima (naša ciljana publika) izgleda da je homolobi (uglavnom ga predstavlja RFSL) mobilizirao sile kako bi ometao naše aktivnosti. Sumljamo da je to zbog toga što smo izložili onaj prljavi materijal sa njihove web-stranice i njihove preporuke ljudima u Švedskoj kako koristiti nelegalne droge. 

Jučer (28. kolovoza) smo podjetili grad Umeå u sjevernoj Švedskoj. Ranije tog dana sam otišao na zračnu luku Umeå–a po svoju ženu. Vratila se kako bi mi se pidružila nakon tjedan dana čuvanja unučadi u Kaliforniji. Dok smo se vozili do hotela od zračne luke rekao sam joj kako očekujem dosta odmora i nekoliko dana relaksirajuće vožnje. Nisam imao pojma što će se dogoditi te večeri. Dok smo se vozili prema našoj najavljenoj odrednici, McDonalds-u u predgrađu Umeå-e, primjetili smo neobično veliko mnoštvo okupljenih ljudi. Na osnovu sličnog iskustva iz prošlosti, shvatili smo da tu nisu samo roditelji, već i oni koji žele spriječiti našu distribuciju tiskanog materijala zainteresiranim roditeljima. Ali nismo ni očekivali koliko zlo i puninu mržnje će pokazati ovi nasilni ljudi. Nakon večere smo bili spremni razgovarati te smo pitali tko je među tim mnoštvom (od oko 30 ljudi) roditelj. Tamo su bila 4 roditelja ili dva para roditelja koji su došli zbog naše literature, koju smo im rado dali. Onda kada smo bili spremni otići, ostatak mnoštva (homoseksualci i njihovi aktivisti) su se okupili oko mene te nisam mogao ući u auto. Stvarno sam se morao boriti kako bih ušao. Njihov očigledni plan je bio dok bi nas jedni spriječavali ući u auto, drugi bi otvorili prtljažnik te izadili sve materijale iz kutija i DVD-e te ih izgazili. Sve što smo mi mogli napraviti je bilo bespomoćno promatrati što se doagađa. Bilo ih je negdje između 20 i 30 protiv moje žene i mene. Nakon svog tog nereda su otišli. Pokazao sam im mobitel pa čak iako nikada nisam pozvao policiju, možda bi pomislili da jesam. Nakon sakupljanja razasutog i spašavanja onoga što se spasiti dalo – uz pomoć isto tako iznenađenih roditelja koji su došli zbog materijala – napustili smo to područje. Ali su nam demonstratori blokirali put tako što su napravili lanac od ljudi. Dok smo im se približavali napali su nas kamenjem i oštetili karoseriju auta.    

Tamo se nalazio i jedan radio-izvjestitelj dok se sve ovo odvijalo. Od trenutka kada nam se počela približavati, po svemu sudeći, mogli smo procjeniti da je bila na njihovoj strani. Držeći se našeg plana (ne davati intervjue toliko nasilnim i pristranim švedskim medijima), nismo pristali na intervju, na što se ona veoma razočarala. Ipak, nakon toga uništavanja pitala je moju ženu za mišljenje o tome što ona misli da se dogodilo. Na što je moja žena kratko odgovorila: “Još gore stvari su se mogle dogoditi”.

Više možete pročitati o napadima homolobija u Švedskoj na one sa kojima se ne slažu pod Mitom broj 2 točka 7. Prava tragedija u svemu ovome nije to što se dogodilo nama i našem autu. Tragedija je u sodomističkom ponašanju koje je sada prevladavajuče u Švedskoj.

Dali smo seriju oglasa u gradske lokalne novine (Västerbottens-kuriren) u toku četiri dana (od srijede do subote) tjedan dana prije našeg dolaska. U četvrtak su me nazvali iz novina, kako bi mi rekli da će povući oglas zadnja dva dana. Pitao sam ih je li to zbog pritiska i odgovor je bio pozitivan. Jučer navečer pred McDonalds-om sam shvatio zašto se nisu usudili nastaviti oglašavati nas. Lako je shvatiti da homoseksualnom lobiju uopće nije problem naštetiti malim lokalnim novinama. U procesu sloboda izražavanja Švedska je propatila još jedno prokletstvo. 

Netko nam je rekao da bi trebali ovaj incident prijaviti policiji. Ali teško je prijaviti nekoga za koga imate suosjećanje. Ljudi u homolobjiu nisu naši neprijatelji. Ni iz daleka. Brinemo se o njima kao o svim ljudskim bićima. U isto vrijeme jednako je važno izvijestiti roditelje o svim stvarima koje mogu napraviti kako bi utjecali na buduću seksualnu orijentaciju svoje djece i unučadi.  

Subota, 26. kolovoza, 2006 – broj intervjua opada
Dragi prijatelji,
Kasno je nedjeljno popodne (švedsko vrijeme).
Razgovarao sam sa ženom telefonom i ona vas je sve pozdravila. Mislim da je to u redu, jer se nalazim na visokoj točki – zemljovidno govoreći – našeg putovanja Švedskom. Sada sam u Haparanda-i (Haaparanta na finskom). To je otprilike najsjevernije gdje možete otići. 

Na sjeveru Švedske većina ljudi živi i najveće ekonomske aktivnosti se događaju na istočnoj obali Baltičkog mora. Haparanda je najsjeverniji grad koji graniči sa Finskom, iako granica ide dalje prema unutrašnjosti i dalje. Toliko sjeverno sunce nikada ne zalazi krajem lipnja i početkom srpnja, ali u ovo doba godine se smračuje, ali nije pretamno. Onda, za nekoliko mjeseci, postaje veoma tamno i dani su jako kratki.  

Kad sam bio dijete bila je jedna slavna osoba zvana "Stålfarfar" (pr. “Djeda napravljen od čelika”), koji je postao poznat zbog toga što je vozio biciklu sa sjevera od Haparanda-e pa sve na jug do Ystad-a. Ja ću, za razliku od njega, voziti biciklu u Haparanda-i (što sam napravio danas), a za tri tjedna ću voziti biciklu u Ystad-u. Ali takva vožnja se ne može usporediti sa njegovom izdržljivošću i kondicijom. Uvijek imam sa sobom biciklu u našem kombiju (ili minibus-u) iz kojeg smo izvadili srednji red sjedala. To što sam vozio biciklu danas bi trebalo zadovoljiti mog terapeuta, jer sam se rekreirao i izdržao dosta boli u koljenu. Isto tako sam se odvezao do finske granice, ali nisam primjetio zadnje skretanje prije granice. Morao sam nastaviti dalje. Kada sam stigao tamo htio sam se obratiti graničnoj policiji objasniti im da sam pogriješio te se moram vratiti. Ušao sam u njihove barake, ali tamo nije bilo nikoga u subotu navečer. Budući nema prometa, izgleda svi su otišli kući. Nisam se mogao vratiti, već sam morao ući u Finsku. Pomislio sam da bih mogao imati problema, jer sam putovnicu ostavio u hotelu. Ali kad sam stigao tamo opet nije bilo nikoga. Kakva razlika kada to usporedim sa nekim drugim zemlja koje sam posjetio, kao što su granični prijelazi između Izraela i Egipta, Izraela i Jordana, Grčke i Turske prije nekih desetak godina.     

Vratimo se sada razlozima putovanja. Sve se dobro odvija. Sinoć am bio u Piteå-i. Dok sam se vozio gradom prošao sam pokraj jedne velike zgrade na kojoj je pisalo „RFSL Sjever“, tj. sjeverni centar RFSL-a, homolobija u Švedskoj, koji prima darežljive novce od vlade. Kada sam se sinoć prijavio u gradskom hotelu (Stadshotellet) u Piteå-i primjetio sam puno mladića od po 20 do 30 godina, ali jedva da je bilo djevojaka njihovih godina. Isto tako sam primjetio 3 djčaka koji su imali oko 15 godina. Izgleda njihovi roditelji nisu bili tamo. Kada sam napustio hotel ovog jutra, odvezao sam se na benzinsku stanicu u Piteå-u, gdje smo objavili na našoj web-stranici da ću na tom mjestu distribuirati naš DVD i druge besplatne informacije te biti spreman odgovarati na pitanja zainteresiranih roditelja. Roditelji (i djedovi i bake) su naša ciljana publika, ne homoseksualni muškarci i žene. Evo kako obično mi to radimo: Odvezemo se na objavljeno mjesto (benzinsku stanicu ili restoran) kako bi utočili benzin ili nahranili naše gladne stomake. Ne distribuiramo literaturu u samom restoranu, jer je jedan vlasnik bio nezadovoljan prilikom jednog takvog događaja. Budući ne želimo učiniti naše sugrađane nezadovoljnima, odlazimo iz tog restorana ili sa benzinske stanice (na našem vozilu jasno piše velikim slovima www.AMOSO.org sa svih strana) i odlazimo na javno mjesto u blizini, gdje se možemo sresti sa svakim tko je zainteresiran i možemo im dati naše materijale.    

Ono što nam se dogodilo danas u Piteå-u se očekivalo, budući ima RFSL centar tamo. Tamo je bila jedna uznemirena grupa ljudi koja me je čekala. No podalje ih je držao vlasnik benzinske stanice, te sam mogao slobodno natočiti gorivo. Onda sam se odvezao do javnog parkirališta iza ugla. Prvo mi je pristupila hrabra žena, zadovoljna što je primila naš materijal o kojem je čitala na web-stranici. Htjela je uzeti još nekoliko primjeraka za svoje prijatelje i bila je uslužena. Onda se pojavio novinar sa fotografom. On je htio intervju. U Skellefteå-u, noć prije, sam prvi put dao intervju. Mladić i djevojka su izgledali veoma ljubezni i (iz početka) znatiželjani. Pomislio sam pa pristat ću na intervju, iako smo se moja žena i ja već dogovorili da nećemo davati intervjue tokom našeg putovanja. Kasnije sam zažalio što se nisam držao mog stava. Djevojka mi je odmah rekla da je lezbejka te kako bih joj mogao objasniti da je ona postala lezbejka – kao najmlađa kćerka u obitelji? Onda me pitala, ako usvoji djecu, hoće li i djeca postati lezbejke? Bila je spremna za raspravu, a izgleda ni jedan od njih se nije upoznao sa sadržajem naše web-stranice niti je bio voljan slušati. To je upravo ono što nisam htio. O tome se ne radi na našoj web-stranici niti nam je to cilj našeg putovanja. Naša ciljana publika su roditleei, ne ljudi koji su homoseksualci. Odmah sam znao kakvu će iskrivljenu i pristranu priču napisati. 

Zato, danas u 1 popodne sam odbio dati intervju. Rekao sam mu da u Americi postoji izreka: “Ako te prevare jedan put – sram ih bilo. Ako te prevare dva puta – sram te bilo”. Zato nisam htio dati intervju. Mogu vam reći da se razočarao. To nije spriječilo paparacija (fotografa) “škljocnuti” barem 40 puta dok smo se na kratko sreli. Dakle, vratio sam se svom izvornom planu. Na našoj kontakt stranici imam na desetke ponuda za intervju od strane novinara i lokalnih radio stanica. Ljubazno ih odbijem, kada stignem odgovarati na pisma. Vjerujem da je glavni razlog zašto je homoseksualna populacija toliko nezadovoljna sa nama to na kakav način obrađujemo mit 1 (da su oba načina života jednako poželjna). Kako bih naglasio veliku razliku između načina života – i time motivirao roditelje kako izbjeći homoseksualni ishod kada se pojavi pubertet – koristim jedan dio materijala sa RFSL-ove web-stranice, koja je puna prljavog sadržaja. Kako bi razumjeli o čemu govorim – čak i ako ne razumijete švedski – otvorite www.amoso.org i slijedite tekst dolje (oko 7 stranica pod mitom broj 1 točka 2) do linkova nazvanih up.4. Ako pritisnete na to upućivanje otvorit će vam se web-stranica RFSL-a (organizacija koju financira vlada) na kojoj preporučuju posjetiocima kako koristiti nelegalne droge. Nekoliko redaka dalje pritisnete up.5 te vam se otvori nekoliko prljavih infomacija koje obiluju na njihovoj web-stranici. Naravno, ovo stavlja RFSL u nezgodan položaj. S jedne strane, napadaju nas što smo razobličili ovaj neugodni materijal. S druge strane, ne žele stvoriti publicitet oko toga. 

Prekjučer sam imao interesantan razgovor sa članom uredničkog odbora jedne velike novine (Västerbottens-Kuriren) u Umeå-u, koji je najveći grad na sjeveru Švedske. Tog justra me nazvao jedan od njihovih izvjestitelja, koji me izvjestio da će oglas, koji je trebao biti u novinama 4 dana biti ukinut nakon 2 (naredba glavnog urednika). Pitao sam jesu li bili pod pritiskom neke grupe i on mi je to potvrdio. Kasnije toga dana taj gospodin me nazvao na moj mobitel dok sam bio u autu te smo razgovarali oko pola sata. Onda me nazvao i drugi put te se još više interesirao o temi. Ne toliko o meni, koliko o samoj stvari. To mi se svidjelo. Izgleda nije bio pri samom vrhu “izvršne vlasti” te nije mogao pitati zašto je moj oglas povučen. Zvučao je iznenađeno što je oglas bio povučen. Rekao je da bi se htio sresti sa mnom pa sam ja dobrovoljno pristao otići u novinsku kući razgovarati sa njegovim uredničkim odborom, ako je to njihova želja, s ime da nema intervjua. Vidjet ćemo što će izaći iz toga. Isto tako ga je zanimala i moja motivacija. Rekao sam mu da smo moja žena i ja zabrinuti za buduće generacije u Švedskoj. Oko 1000 do 2000 dječaka u Švedskoj prihvati takav način života svake godine, što je popraćeno mnogim nevoljama. Znamo da nam životi neće proći uzaludno ako uspijemo bar nekakav utjecaj ostaviti na ovu užasnu situaciju. Osjećamo se da smo mala kaplja u velikom pljusku. Biti dijelom nečega što je veće od vas samih, a nešto što može pozitivno pomoći vašim sugrađanima je uistinu dovoljno nadahnjavajuće.     

Bez obzira o kojem području života govorimo Istina se ne može vječno potiskivati. Konačno Istina mora izaći na vidjelo. Ponekad se dogodi veoma brzo i odjednom, kao u priči “Kraljevo novo ruho”, koju je napisao Danac H. C. Andersson. Kada mala djevojčica uzvikne “Kralj nema odjeće” odjednom svi primjete kako kralj nije obučen. Velika laž, da je homoseksualnost nasljedna, će vjerovatno “zaraziti” veliki dio generacije prije nego što bude uništena pod težinom znanstvenog dokaza. Stav i mišljenje cijele nacije se mijenjaju veoma sporo.  

Velika slika je ovo: 1960. godina (a i prije) ljudi nisu govorili puno o homoseksualnosti (oh koliko se situacija promjenila!). Ali onda su psihijatri i psiholozni dobro znali da je obično korjen tomu nedovoljna veza sa ocem. Bieber (kojeg spominjem u mitu 2) nije bio prvi koje je znao za ovo. Ali zajedno sa seksualnom revolucijom ‘70. godina i preuzimanjem dvaju APA-a u Americi od strane homoseksualaca se pojavio ovaj jaki poriv pronaći homo gen. Dokazujući da je nasljedna stvar, homoseksualci bi bili univerzalno prihvaćeni. Znate što? Homo gen nikada nije pronađen. Ne samo to. Ironija je to veća, što je istraživanje u proteklih 40 godina pokazalo da nikada nećemo ni naći homo gen. Rezultati istraživanja pokazuju da ne može biti nasljedno. Ključ razumijevanja ove činjenice su proučavanja identičnih blizanaca. Tu se nalazi ključ rješenja! Iskrena proučavanja koja su obavili Bailey-Dunne-Martin i Bearman-Bruckner pokazuju PC vrijednost samo 11% i 7%. Recimo da je prosjek 9%. To znači da na svaki par identičnih blizanaca (zvanih “monozigotni”) postoji samo 9% vjerovatnosti (na osnovu mjerljivih statistika) da će i blizanac biti homoseksualac. Da postoji homo gen, onda bi poklapanje teoretski trebalo biti 100% ili nešto malo manje u realnosti, jer se stalno pojavljuju nekakve marginalne greške u takvim mjerenjima. 9% je više od 2-4% svih muškaraca koji postanu homoseksualci. Uzimajući u obzir veoma sličan način odgoja od istog oca očakivati je da će biti više od 2-4%. Primjetite da 9% ne znači da određeni muškarac koji ima monozigotnog blizanca ima 9& vjerovatnosti postati homoseksualac. Ovaj broj je i dalje 2-4% među cjelokupnim stanovništvom.  

Sada ste vjerovatno umorni, kao što sam i ja. 

Laku noć.